Kod ženskih vezenih papučica nema lijeve i desne, a papučice su se mijenjale s jedne noge na drugu kako bi duže trajale. Uz pažljivo nošenje i brižljivo čuvanje kožne čizme i papučice mogu trajati nekoliko generacija.
Bunjevačka nošnja zamisliti se ne može bez kožnih, bećarskih čizama. A oni kojima zafale takve čizme znaju gdje će doći. U radionicu somborskog papudžije Vladislava Kuntića. Poznatog i s ove i s one strane granice ili preciznije svugdje gdje ima Bunjevaca i Šokaca, ili još preciznije: onih koji i danas vole zaigrati ili prošetati u istim onakvim čizmama kakve su nosili i njihovi dide. Al’ ne daju se ni Bunjevke ni Šokice, a kad požele nove svilene papučice i one znaju gdje će. Kod papudžije Kuntića.
Čizme za bećare, a...
U obućarskom zanatu je skoro četvrt stoljeća, a prvo parče kože iskrojio je u Tvornici obuće Boreli. Kada je postalo izvjesno da ovo obućarsko poduzeće nema budućnosti, majstor Kuntić je promijenio poslodavca i prešao raditi kod jednog somborskog obućara. Tu je izučio sve tajne ovog zanata, a logičan nastavak bilo je otvaranje vlastitog obrta. Obućarski posao, odnosno popravak obuće jest ono što majstor Kuntić radi svaki dan, jer to je posao od koga se živi. Ono u što unosi cijelog sebe je izrada muških kožnih čizama i papuča, ženskih kožnih cipela i vezenih papučica.
»Od malih nogu sam u folklornoj udruzi, dakle vezan sam za tu našu tradiciju. Prijatelji su me nagovorili da im napravim čizme za scenski nastup i tako je počelo. Prvo sam pravio muške kožne čizme i papuče, a od prije godinu dana i ženske vezene papučice. Jedan majstor u Subotici prestao se baviti izradom tih papučica, pa sam ja kupio njegove kalupe i tako sam počeo i izradu vezenih papučica«, priča majstor Kuntić.
Materijal za izradu muških čizama je teleća ili goveđa napa, a unutrašnji dio je od svinjske kože. »Posao počinje uzimanjem mjere, prepravkom kalupa, slijedi zatim izrada šablona, krojenje, šivanje. Posla ima, i kada se zbroje svi uloženi sati i sav ručni rad to se ne može naplatiti«, kaže somborski papudžija.
Čizme uglavnom naručuju pojedinci i folklorne udruge koje kroz natječaje osiguraju sredstva za obnovu nošnje.
»Mojih čizama ima najviše na sjeveru Bačke, u susjednoj Hrvatskoj, Bosni. Uz malu modifikaciju modela mogu to biti i jahaće čizme, takve naručuju obično iz nešto južnijih dijelova Srbije«, priča Kuntić.
... papučice za bećaruše
Posebna draž za majstora Kuntića je izrada ženskih, kožnih vezenih papučica. Prednji dio je od svile ili pliša koji je izvezen zlatnim ili srebnim nitima. Pete su drvene, obložene kožom, a đon od kože ili gume.
»Kao i čizme, i ovakve papučice kupuju folklorne udruge, ali i žene koje imaju posebnu strast prema ovoj vrsti tradicijske obuće. Imaju u svojoj kolekciji i pet-šet pari papučica, ali ne mogu odoljeti nekoj novoj šari ili boji. Kod ovih papučica zanimljivo je da ne postoji lijeva i desna. Obje su iste, i to s razlogom: da bi duže trajale, pa se tako jedna papučica malo nosi na lijevoj malo na desnoj nozi. Nije to obuća za svaki dan, ali ukoliko se čuva i pažljivo nosi može trajati i po nekoliko generacija, kao i muške kožne čizme«, pojašnjava naš sugovornik.
Da mu posao u obućarskoj radionici ostavlja više slobodnog vremena znao bi majstor Kuntić kako ga iskoristiti. Želja mu je naučiti izradu mađarskih čizama, mađarskih ženskih crvenih čizmica i bačkog opanka.
»Ideja ima, volje ima, jer uživam kada pravim nešto što se ne može kupiti u trgovinama. Nažalost, taj posao se ne može realno naplatiti, pa će neke nove ideje pričekati bolja vremena«, kaže Kuntić.
No, i ono što sada radi dovoljno je da se glas o njemu širi i preko državnih granica, pa oni koji hoće lijepe i kvalitetne čizme ili papučice znaju gdje će doći. Koristi priliku majstor Kuntić i da se predstavi na sajmovima i drugim manifestacijama, jer, kaže, svaka reklama može dobro doći. U ovom poslu za sada nema nasljednika, jer obućarski zanat i ručna izrada tradicijske obuće nije nešto što privlači mlade. Već odavno. Stoga je još prije nekoliko godina u Somboru, koji ima tradiciju obućarstva, ugašen obućarski smjer u srednjoj školi. Zato i ne čudi što je Kuntić danas jedini somborski papudžija.
A kada se zamori od krojenja, šivenja i lijepljenja, majstor Kuntić vraća se svojoj drugoj ljubavi – folkloru. Bilo da je riječ o HKUD-u Vladimir Nazor, gdje je kao glazbenik sudionik svih njihovih manifestacija, ili u KUD-u Hrvata Bodrog, gdje je odnedavno član pjevačke skupine Bodroški bećari.
Z. V.
