Lokalni lokalpatrioti – čiji broj raste proporcionalno broju onih koji u ovom gradu žive a ne vole ga – s mješavinom čuđenja i ponosa pogledat će na turiste koji šetaju centrom Subotice ili uz obalu Palićkog jezera, diveći se Gradskoj kući, Sinagogi, Likovnom susretu, Velikoj terasi... i selfijima ovjekovječuju boravak u našoj sredini. Začudit će se i zapitati zar ti isti gosti ne vide ruglo od zgrade Kazališta kao neuspjeli spomenik jednom čovjeku, jednoj stranci i jednom gradu; zar ne vide gomile najlonskih vrećica i ostalog sitnog smeća što ih vjetar pronosi diljem najuže gradske jezgre; zar ne vide propale objekte posvuda oko Gradske kuće koji izgledaju još jadnije u kombinaciji s načičkanim bankama, kladionicama i ekspoziturama mobilnih telefonija? Istodobno, proradit će pomalo i ponos, jer, eto, i pored svega toga netko se odlučio doći u ovaj grad, potrošiti u njemu i još se tome neskriveno diviti.
Proradit će ponos kod lokalnih lokalpatriota i kada pročitaju vijest da je u Subotici i na Paliću prošle godine broj turista po jednoj informaciji povećan za 5,5%, a po drugoj čak za 13,5%, kao i da je prije tri godine naš grad bio rekorder u Srbiji po broju rasta turista, i to u konkurenciji s Novim Sadom (Exit) i Gučom (Sabor trubača). Istina, konkretna brojka nije iskazana, ali je – s obzirom na ranije podatke Turističke organizacije Subotice – logično zaključiti da je bilo bar preko 150.000 noćenja.
A čega će se, recimo, postidjeti lokalni lokalpatriot? Ako mu osim arhitektonsko-komunalnog rugla ništa drugo ne pada na pamet, mogao bi se, primjerice, sjetiti sustava naplate parkinga u gradu i slika (sigurno ih je vidio) odnošenja »paukom« automobila sa stranim registarskim oznakama. Teško je vjerovati da je itko radio istraživanje na temu »Privremeno uklanjanje automobila sa stranim tablicama s javnih površina u Subotici« baš kao što nije teško pretpostaviti da su u mnogim takvim slučajevima vlasnici tih automobila možda i najmanje krivi za to. Bude li lokalni lokalpatriot iskren prema sebi, teško da će se iz prve sjetiti des..., ma šest mjesta gdje se može kupiti parkirališna kartica (usput i vidno obilježenih), a kako stranci obično niti poznaju ovaj grad niti su korisnici domaćih mreža mobilne telefonije, niti na parkirališnim mjestima postoje parking satovi, ostaje im da se (često uzalud) raspituju za pomoć i privremeno uzurpiraju javni prostor, moleći Boga da se parkirališna vlast za to vrijeme ne pojavi.
U protivnom, kada se vrate u zavičaj, prijateljima će, umjesto selfija ispred Gradske kuće, kao uspomenu iz Subotice moći pokazivati službene fotografije svog nepropisno parkiranog automobila i ljubazno osoblje Parkinga koje im je učinilo jeftinu uslugu odvoženja u okvire zakona. A kao što je poznato: slika govori više od tisuće riječi.
Z. R.