Neku večer gledao sam jedan vrlo interesantan švedski kriminalistički film u kom glavni akter nije detektiv ili detektivka, nego jedna novinarka koja radi u jednom dnevnom listu, obično na istraživanju ubojstava (u ovom slučaju ubojstvo jedne mlade djevojke, a kao mogući počinitelj pojavio se i jedan političar, ministar trgovine). Kod ovog dijela filma dogodilo se nešto što me se dojmilo kao nešto nadrealno. Naime, u sljedećoj sceni junakinja odlazi u pisarnicu vlade i od mrzovoljne službenice traži podnijeti račun vladi iz nekog noćnog lokala, »tog i tog datuma«, u kojem je bio dotični ministar. Na službeničin upit: »tko ste Vi?« odgovorila je: »to nije bitno, jer je to javni dokument u koji svatko ima pravo uvida!«. »Mrzovoljna djelatnica« donijela je traženi dosije u kojem se nalazio i taj račun, čak je dobila i presliku dokumenta na temelju koje(g) je riješila slučaj ubojstva. Sjetih se da su nam devedesetih godina prošlog vijeka neki političari obećali »švedski standard«, a nakon tog obećanja imali smo jednu od najvećih inflacija. Sadašnj predsjednik tvrdi da nikad nismo bili financijski stabilniji nego trenutačno; na uzlaznoj putanji smo i ponovo se spominje nekakav »švedski standard«. No, standard dobrobiti jedne zemlje ne sastoji se samo od visine prosječne plaće, nego do funkcioniranja javnih institucija, parlamenta, zdrastva, školstva i elementarnih demokratskih prava, da ne nabrajam ostalo. Tu su npr. i zakoni i primjena zakona. Šta kaže naš Zakon o javnom informiranju?

Što piše u zakonu?

Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja (Info) prvi put je usvojen 2004. godine, nakon čega je poslije tri dopune, zasad konačni i važeći, donijet 2010. godine. Info su sve informacije kojim raspolažu tijela javne vlasti, a tiču se njihovog rada i postupaka i one prema Zakonu moraju biti dostupne svim građanima i medijima osim u ograničenom broju slučajeva kada ih tijelo od kojeg se traži podatak može uskratiti. Koji su to slučajevi: kada bi takva informacija ugrozila život, zdravlje, sigurnost, pravosuđe, obranu zemlje, nacionalnu i javnu sigurnost, ekonomski dobrobit zemlje i razne tajne – državne, službene, poslovne ili druge. Kao što primjećujete, dosta je široka lepeza kada vam mogu uskratiti informaciju. Nadležna tijela često mogu jednostavno ne odgovoriti. To se zove »šutnja administracije«. Na koncu, možete se žaliti povjereniku za Info. Nakon toga ostaje tužba Upravnom sudu u Beogradu. Po Zakonu, vi morate u pismenoj molbi navesti: vaše ime, prezime, telefon i točno ime tijela od kog tražite informaciju. Ako ste pogriješili adresu, onda vam mogu odgovoriti »nismo mi nadležni!« i uputiti na drugu adresu, ako su dobre volje. Najbolji primjer je ako se kao novinar obratite lokalnom predstavniku policije u nekom »škakljivom slučaju«, najčešće dobijete odgovor: »mi nismo nadležni, obratite se višim organima«; ili »još se prikupljalju podaci« i slično. A prikupljanje podataka može trajati godinama. Primjera radi: ja mislim da svaki treći građanin prijestolnice posjeduje bager kojim se noću grupno, radi zabave, u fantomkama ruše zgrade, vrlo teško je da se nađu, jer su bageri bili neregistrirani. Ili se možda varam? Možda je to ipak državna i poslovna tajna i nije informacija od javnog značaja, jer bi se tom informacijom ugrožavala nečija ekonomska dobrobit. 

Troškovi gradonačelnikovog ureda 

Mislim da ćete se složiti sa mnom da bi u slučaju najavljene uštede u gradskoj kasi bilo korisno da dođemo do informacije koliko se godišnje iz gradskog proračuna izdvaja, na primjer za ured našeg gradonačelnika. Možda bismo i ovdje mogli nešto »uštinuti«. Pri ovome ne mislim na njegovu osnovnu plaću, nego npr. koliko puta je prošle godine bio na službenom putu, koliko mu je isplaćeno novaca na ime dnevnice? Je li nakon svakog puta uredno podnosio obračun s obrazloženjem i rezultatima puta, što mu je dužnost. Drugo pitanje: slijedi li »svijetli primjer« svojih prethodnika, odnosno vozi li i njega svakodnevno šofer na posao i s posla? Šofer također ima plaću, pripadajuće dnevnice a auto osnovni trošak za gorivo, troškove održavanja, amortizaciju. Po meni, i to je trošak ureda. Osim (službenog) zamjenika, koliko još ima plaćenih pomoćnika? Koliki su mu troškovi »reprezentacije«, tj. gošćenja uzvanika i drugih? Recimo, zanima me je li troškove »medijske prezentacije« u restoranu platio iz svog džepa ili je to išlo na teret grada? Problem mi je i što ne znam kojoj javnoj službi da se obratim, jer ako pogriješim uskratit će mi informaciju. Ili ipak da sačekam švedski standard?