Svoj mesijanski identitet Isus je otkrivao čineći brojna čudesa. Naravno, ljude su najviše zanimala čuda kojima je ozdravljao i izgonio zle duhove. No, nije to činio samo kako bi pokazao da je Mesija nego i da bi pomogao čovjeku izmučenom bolešću ili opsjednućem. Isus je mnoge sljedbenike stekao upravo zato što je ozdravljao. Sveto pismo na puno mjesta svjedoči kako su oni koje je na čudesan način izliječio krenuli za njim i u njemu prepoznali iščekivanog Mesiju.
Cilj je u vječnosti
Mnogi se ljudi nađu u situaciji bolesti, te su potrebni ozdravljenja, poput onih o kojima govori evanđelje pete nedjelje kroz godinu. Mnogi se opet nalaze u stanju očaja, nezadovoljstva i besmisla, pritisnuti raznim nevoljama, poput Joba, čiju jadikovku čitamo u prvom čitanju: »Nije li borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara?... Liježući pomišljam: ‘Kad li ću ustati?’, a dižući se: ‘Kad ću večer dočekati?’… Dani moji promakoše hitro bez ikakve nade.« (Job 7,1.4.6). Mnogi se danas osjećaju poput Joba. Suočeni s problemima, neuspjehom, prolaznošću, neostvarenim planovima, nerazumijevanjem Božje volje ljudi se pitaju »Zašto?«. Bogu upravljaju to pitanje, a čini im se kao da uvijek ostaju bez odgovora, te im teret života još teže pada. Međutim, Job, koji pati poput brojnih patnika na zemlji, s kojim se možemo poistovjetiti, nudi nam i odgovore na pretrpljenu patnju koju ne razumijemo. On naglašava da čovjekov ovozemaljski život nije cilj, nego hod prema cilju, borba, a ne trijumf, sijanje, a ne ubiranje plodova. No, za konačnu pobjedu, za konačne plodove nije zaslužan isključivo čovjek. Slikom vojnika i nadničara, iznad kojih stoji netko, Job nas podsjeća da postoji netko i tko je iznad čovjeka. On, govoreći o životu na zemlji, pretpostavlja da postoji i drugi život nakon ovog. Bog je onaj koji je iznad čovjeka, a nastavak ovog života je život s Bogom.
Sve što ovdje proživljavamo i radimo zalog je za nastavak života nakon ovog ovdje. Sve teškoće i nedaće koje nam izgledaju preteške, besmislene i nepravedne dobit će svoj konačni smisao u vječnosti. Bog ne kažnjava i ne nagrađuje dok smo na zemlji, jer tu nije naš konačni cilj. Ta nagrada ili kazna stići će nas na cilju, u vječnosti, kada ovaj život i ova muka završi. Jobov krik iz nevolje nije slika konačne stvarnosti, nego molitva na koju će Bog odgovoriti šaljući Onoga koji liječi sve patnje i boli.
Odvojiti vrijeme za Boga i bližnjega
Nakon Jobovog žalovanja zbog tereta života, evanđelje govori o tome kako Isus pomaže onima koji su zahvaćeni najtežim nevoljama, a to je bolest. Dan u koji on liječi ljude u Kafarnaumu bila je subota, zato je najprije, prema vjerskim propisima, bio u sinagogi. Tako je dan Gospodnji iskoristio da se pobrine za duhovno, kao što mu vjera nalaže. No, to nije jedini smisao vjere i nije dovoljno djelovati samo na duhovnom polju. Zato Isus nakon sinagoge odlazi pomagati ljudima u potrebi. Najprije odlazi u kuću Šimuna Petra i ozdravlja njegovu punicu. Vrlo je znakovita Isusova gesta pružanja ruke bolesnoj ženi. On joj pruža ruku i podiže je. Taj postupak otkriva nam način Božjeg djelovanja u našim životima. On svakom čovjeku opterećenom nevoljama i patnjama pruža ruku da ga pridigne. To pridizanje nije samo trenutno izbavljenje, nego izbavljenje iz ništavila i smrti za vječni život. Dakle, Bog pruža ruku i pristupa čovjeku, ali je potrebno i da čovjek pristupi Bogu. Da bi dospio tamo gdje ga Bog zove i očekuje, u vječnost, mora uzdignuti svoj pogled sa zemlje i usmjeriti ga prema nebu. To čini molitvom. Isus je, kaže evanđelje, ustao rano »još za mraka« kako bi se pomolio. Molitva je čovjeku nužna, jer je ona naš odgovor Bogu. Za nju je potrebno odvojiti vrijeme, otkinuti ponekad od vremena koje smo ostavili za sebe. No, ne smijemo otkidati od vremena koje smo trebali posvetiti drugima, kao što ni Isus nije činio. Ustao je za mraka da bi preko dana imao dovoljno vremena nastaviti ozdravljati bolesnike i oslobađati opsjednute. Tako nas Isus uči da nam je jednako potrebna molitva koliko i pomaganje drugima, i jedno i drugo je naša suradnja s Bogom i prihvaćanje ruke koju nam je pružio. Mnogima od nas Bog se služi u današnje vrijeme kako bi pomogao onima koji su u potrebi. A ljudske potrebe su razne, nekada ni ne znamo koliko smo mnogo učinili za nekog, ako smo ga samo saslušali. Stoga u našem životu za molitvu i druge uvijek treba biti vremena.
