Poslije zimskih blagdana u sportsku dvoranu OŠ Ivan Goran Kovačić u Sonti prve su ušle rukometašice ŽRK Sonta. Na treninge ih dolazi osamnaest, mlađanim prvotimkama priključila se nova generacija polaznica školske rukometne sekcije nastavnika tjelesnog odgoja Vinka Željka.
Definitivno s domaćim snagama
Iako su iz kluba najavljivana eventualna pojačanja u zimskoj pauzi, ekipu će i dalje tvoriti isključivo domaće snage. Za dovođenje ozbiljnijih pojačanja sa strane novaca nema, a u situaciji u kojoj je ŽRK Sonta to bi možda bilo i kontraproduktivno.
»Dovoljno je sjetiti se muške ekipe od prije nekoliko godina. Tadašnje čelništvo dovelo je devet odličnih igrača iz Apatina i Prigrevice, s ciljem da se klub plasira u drugu ligu, ali od njih nikada nisu napravili dobru momčad. Došli su porazi u nizu, zvijezde su morale igrati, a domaći igrači, teško razočarani nepružanjem prilike da zaigraju, redom su odustajali od rukometa. Krajem te sezone pojačanja su otišla, Sonćani se nisu vratili i muška ekipa se raspala. Ne bih želio da se to dogodi i sa ženskom«, kaže predsjednik i prvi trener ŽRK Sonta Stevan Mihaljev.
Na prvom treningu uočeno je i jedno poznato lice, ali u civilu. Svoje mlađe kolegice posjetila je bivša vratarka tajfunki Silvija Fabijanov, za kojom i danas uzdišu navijači.
»Iskoristila sam blagdane za mali zimski odmor u Sonti. Prije svega, iako sam otišla iz sela i prestala trenirati, želja za igrom i ljubav prema rukometu i klubu još uvijek traju. Sve što sam naučila, svi usponi i padovi dogodili su se upravo u toj dvorani, na tom parketu i u tom klubu. Sad kad imam malo manje obveza na fakultetu, odlučila sam se negdje posvetiti onome što volim raditi i u čemu uživam. To je upravo rukomet. Kad sam ušla u dvoranu i vidjela devojke na klupi, srce mi je bilo puno. Kao da sam gledala onu staru ekipu tajfunki. Najviše me je obradovala moja nasljednica Elvira, koja je doslovno s pet treninga neustrašivo preuzela dres broj 1. Iskreno, još uvijek nemam dovoljno vremena da se maksimalno posvetim ovome, ali ću se truditi da svaki put kada dođem, obiđem djevojke, Elviru možda malo posavjetujem, i naravno potrudit ću se da u narednom razdoblju okupim staru ekipu tajfunki kako bismo možda odigrale neku revijalnu utakmicu protiv novopečene ekipe trenera Mihaljeva«, kaže nam Silvija, u šali nazvana Hobotnica.
Rukomet u srcu, prioritet škola
Na parketu mlade rukometašice broje krugove. Prednjače kapetan Tanja Šegrt i rođene sestre Kalanj, Sara, maturantica apatinske gimnazije Nikola Tesla i dvije godine mlađa Nikolina, učenica Srednje ekonomske škole Sombor. Kalanjeve su među najstarijim prvotimkama. Sara, zamjenica kapetana, najstarija je među igračicama i jedina punoljetna.
»Rukomet sam počela trenirati u školskoj sekciji, kao jednu od aktivnosti koje su mi istinska relaksacija od učenja. Školskih obveza je puno, ali dobrom organizacijom vremena uspijevam biti redovita i na klupskim treninzima. Poput svega ostaloga i rukomet sam shvatila vrlo ozbiljno, pa sam upornim i sustavnim radom došla na pozicije na kojima sam danas. U početku sam trenirala, na utakmicama sjedila na klupi i upijala svaki potez iskusnijih suigračica. No, u vrlo kratkom vremenu došlo je u tri navrata do smjena generacije, pa sam maltene preko noći od vodonoše postala po godinama najstarija i jedna od ključnih igračica u ekipi. Ne znam koliko ću još dugo igrati, sve ovisi o obvezama u daljem školovanju. Koliko god volim rukomet, škola će mi uvijek biti prioritet«, u dahu nam priča Sara i uključuje se u trening.
»I ja sam poput sestre počela u školskoj rukometnoj sekciji kod profesora Matića. Kao mlađa, imala sam veliku želju za dokazivanjem, pa sam brzo prebačena i u natjecateljski pogon ŽRK Sonta. Sada sam malo i pod pritiskom, jer umjesto da ja gledam starije igračice i učim od njih, sada kao jedna od najstarijih po godinama, često preuzimam punu odgovornost na sebe, pa tu dolazi i do grešaka. No, to je naša stvarnost, toga je svjestan i naš trener i po igri je evidentno da stasavamo kao ekipa«, dodaje Nikolina, pa se i ona priključuje treningu.
Ivan Andrašić
Trener Stevan Mihaljev prezadovoljan je radom sestara Kalanj.
»Za početak moram istaknuti njihov perfektan kućni odgoj. Na neki način, dakako u pozitivnom smislu, poprilično odudaraju od svojih generacija, prije svega nisu robovi tehnike. Užitak je s njima raditi, a u razgovoru su ozbiljne i pričaju vrlo razložno i argumentirano. Imaju visokorazvijene radne navike, treninzima pristupaju s istom ozbiljnošću kao i utakmicama. Zbog toga njihov napredak i jest očit. Sve u svemu, pravi su uzori za cure iz naše vrlo mlade ekipe«, kaže Mihaljev.
