Prigodom svakog posjeta Novom Sadu moram pronaći makar malo vremena, tek toliko da se popije kava, uz zrnce razgovora, sa starim prijateljem Draganom Lekom. A to zrnce se otegne, nekada se zna propustiti i vlak, pa sačekati naredni. Uvijek je pun priča o Novom Sadu, ali ovoga puta ne. Svoj voljeni grad zamijenio je nekim tuđim, u Njemačkoj, zove se Stuttgart. Sada je na kratkom odmoru. Sjeli smo u omiljenu kavanu u njegovom starom kraju, u kojoj kuhaju pravu domaću kavu. Ubrzo je iz džepa, onoga najbliže srcu, izvadio staru fotografiju. 

Imotski

Kaže, na njoj je ovjekovječen jedan tren u rodnom mjestu njegovog oca, Imotskom. Iako je rođen, odrastao, zamomčio se, oženio i sa suprugom izrodio djecu u Novom Sadu, Imotski mu je najbliži srcu. »Poslije godinu dana boravka i rada u Njemačkoj,  Imotski mi u srcu i sjećanjima sve više potiskuje rodni grad. U slobodnom vremenu sve češće prelistavam stare albume, a srce najjače zatreperi kad naiđem na stare fotografije, nastale prigodom mojih čestih boravaka kod none i dide u ovom gradiću i kod brojne rodbine u okolici«, priča Leko i poručuje još jednu kavu. Dakako, ne bez loze. Kaže da je ova fotografija nastala davnih godina, jedne srijede, a srijeda je oduvijek za Imoćane bila poseban dan. »Cijeli tjedan Imoćani, ali i žitelji svih okolnih sela, pripremali bi se za srijedu, pazarni dan u Imotskom, za njih središtu cijeloga svijeta. Mnoge priče, vezane za pazarni dan u Imotskom pripovijedao mi je i djed, čak i u mojoj srednjoškolskoj dobi. Toga dana ugostitelji u Imotskom pravili su veliki pazar, puno bi se popilo i pojelo. Tako se i danas među starijima prepričava kako je jedan općinski inspektor u svoj tjedni raspored redovito bilježio: srijeda – pazar, četvrtak – bolestan«, uz smijeh osvježava djedovo pripovijedanje Leko. 
Ti običaji nisu zamrli ni u njegovim tinejdžerskim godinama, pa ih se i sam sjeća. »I meni je u srednjoškolskoj dobi srijeda bila osobito zanimljiva. Kako u tako malom gradu svak svakoga zna, ubrzo su i cure i dečki na mene počeli gledati s nekim strahopoštovanjem, jer su doznali da sam iz njima nezamislivo velikog grada Novog Sada. To je za njih bilo neko mistično mjesto, pa su me ubrzo prihvatili kao svojega, jer je moj djed bio dosta cijenjen u cijeloj Imotskoj krajini. Srijedom bi se u Imotski slilo puno cura iz svih okolnih sela i zaselaka. Držeći se za ruke, šetale bi se kroz pazarsku vrevu, smijuljeći se, najčešće pognutih glava. Povremeno bi poneka prsnula i u glasan smijeh. Bili su to curetki jedrih grudi i crvenih obraza, opaljeni suncem i burom, dakle prirodne ljepote. Ukoliko je poneka i bila svjetlije puti, ili kako Imoćani kažu biljugava, kupila bi malo crvenog krep papira, opljunula u njega i narumenila obraze. Gdje su cure, tu su i momci. Oni bi se uhvatili pod ruke, nakrivili kapu i očas bi krenula ganga«, priča Leko. 

Pazarni dan

Na pazarni dan posla su imali i fotografi, a bilo ih je dvojica. »Zaboravio sam im imena, sjećam se samo da su tada rijetki imali ručne satove i to je bio siguran znak prestiža. To je koristio jedan od tih fotografa, pa kako je i on imao sat, fotografirao je momke s njim na ruci. Namjesti te, ruku malo podigneš, lakat ti nategne rukav od košulje, pa se kao slučajno vidi sat. Poslije bi momci pokazivali te fotografije djevojkama, a ukoliko bi ih neka pitala koliko je sati, rekli bi da ne znaju, jer su sat ostavili kod kuće, kako ga negdje ne bi zagubili, ili im ga netko ne bi ukrao. Ukoliko bi neka zagrizla i udala se za momka sa satom, ne znam kako bi joj on kasnije razjasnio situaciju. Ili, možda, kasnije već nije smjela ništa ni pitati«, sad već uz glasan smijeh priča Leko. Na pazaru se nudilo i prodavalo sve i svašta, a najbolje su prolazili gostioničari i dućandžije. »Srijedom su i jedni i drugi imali pune ruke posla. U dućanima su se prodavale sve vrste kućnih potrepština, a gostioničari bi na svaki način privlačili mušterije koje su se namjerile nešto pojesti. Kod jednih bi se pripremala jela za sirotinju, a kod drugih za one imućnije, koji bi se htjeli malo i pokazati. Tako bi jedan od njih srijedom oko podne pronio kroz tržnicu pečeno janje na ražnju i  na vidnom mjestu bi stao i iz svega glasa obznanio puku da će se malo kasnije u njegovoj gostioni rezat na dasci. Na pazaru se ljeti prodavala čak i voda za piće, rashlađena grumenom biokovskog leda«, u dobroj volji završava svoju priču Leko i poruči po novu kavu i lozu, a uz to još i malo za nabosti. Veli, sutra se vraća u Njemačku, pa baš voli još malo guštat. Kako i pretpostavljate, vlak sam propustio, onim ću večernjim.
Ivan Andrašić