U ovom radu već je više puta istaknuto, rijetke su scene, poput one hrvatskoga ansambla subotičkoga Narodnoga kazališta, na kojima je u relativno kratkom razdoblju (listopad 1950. – listopad 1969.) izvedeno petnaestak djela istoga spisatelja, za kojega se tada s pravom može reći: ondje stasala »kućnoga pisca«, kao što se zbilo tijekom životne i stvaralačke putanje Matije Poljakovića (1909. – 1973.). 
Kako zapaža Josip Buljovčić [Klasje, 2004., 3.-4.] prve tri izvedbe kritika dočekuje s odobravanjem, a publika s oduševljenjem, a osobito Č’a Boninu razgalu. U Poljakovićevim se pučkim igrokazima, bilježi subotički dnevni list Hrvatska riječ, prikazuje »bunjevački seljački život na sceni«. U tom kontekstu i Vašange su prihvaćene i kao splet narodnih običaja plesova i pjesama, dok u komadu Niko i ništa dramsku radnju pokreću sukobljeni interesi zemljodjelaca, bolje reći; obogaćenih posjednika, gazda i sirotinje, bezemljaša, iliti komencijaša. 
U povodu premijere Vašanga kritičar S(lobodan) B(erberski) [Dnevnik, 1953. VII,] uočava nešto ključno: Hrvatska drama u Subotici već dvije godine gradi zamjetno samosvojan odnos glede suvremene domaće drame, posebno potičući pisce, po čemu se ovaj teatar »sasvim odvaja od drugih«. A ono po čemu se ovo Poljakovićevo djelo razlikuje od mnogih drugih tzv. narodnih komada je »odsustvo lažne romantike i prilično uvjerljiva satira na račun gazdačkoga tvrdičluka«. Dočim kritičarka Hrvatske riječi E(stera) I(vković) ocjenjuje da je redatelj uspio istaknuti »sve ono što je najbitnije«, pa su glumci »sasvim zadovoljili«, a posebnu pohvalu zaslužuje Bela Tikvicki, jer je prikupio, i izvedbi komada prilagodio, više omiljenih pučkih pjesama. 
Kuća mira, drama iz suvremenog građanskog života oslikava po sudu kritičara Hrvatske riječi propadanje jedne klase, budući da se ona u novonastalim uvjetima ne snalazi, te zbog svojih pogrešnih shvaćanja ometa napredak društva. Kritičar Politike A. M. ocjenjuje da je ovo komad »kamernog stila, ozbiljnih dramskih i scenskih kvaliteta«. Hvali autora teksta što je stvorio kazališne likove koji su izmakli shematiziranom prikazu, pa tako ljudi prošlosti »nisu samo zlobni i pokvareni: oni su i nesretni na svoj način«. Kritičar smatra kako ovo djelo »i po svojoj tematici i po načinu obrade spada u bolja ostvarenja naše poslijeratne dramske literature uopće, a ne samo vojvođanske, posebno bunjevačke«. U ovome se prepoznaje i zasluga kazališne uprave, jer je omogućila uspostavu novog i poticajnog odnosa prema domaćoj drami, ohrabrujući pravac razvoja i pisca Poljakovića. Osvrćući se na repertoar Hrvatske drame subotičkog kazališta Petar Volk [Pisci nacionalnog teatra, Beograd 1995], bilježi: »Značajnijeg uspeha imao je jedino Matija Poljaković delima iz bunjevačkog života sa jezičnim i folklornim koloritom, kao što su Niko i ništa, Vašange i Kuća mira«.

Sjeme gorkog iskustva u kruni narodne mudrosti

A kada na repertoar dospije pučki igrokaz Buckanje sa smutipukom kritičar K-o (Kvazimodo) ukazuje na piščevu sklonost transcendenciji nad nadzemaljskim i realnim svijetom, tražeći točku u kojoj se zameću i prepleću bajka i stvarnost, što ukazuje na Poljakovićeva hrabra i suvremena shvaćanja kada koncipira svoj komad, nižući duhovito bogatstvo pučkih izreka i dubinu duhovnosti njihove životne filozofije, nerijetko s nanosima bolno oštroga sarkazma. Tako iskazana narodna mudrost provlači se kroz cijeli komad, što ga nose Klara Pejić, Geza Kopunović i Giza Katančić.  
Uslijedio je nužni predah, četverogodišnja stanka, a nakon nje Poljaković nastavlja nizati sve zapaženija dramska ostvarenja s komadima: Par žutih cipela, Bolto u raju, Ludograd, Naše i vaše zgode i nezgode. Ipak, u njegovu opusu posebno mjesto zauzima, do danas najviše hvaljena, a na mahove i ljutito napadana i osporavana satirična komedija – Par žutih cipela. Premda se po riječima samoga pisca, ona »nigdje nije zbila, ali se mogla zbiti svugdje«. Kada čovjeka po imenu Pepi, lika posve neupadljiva, ščepa magija sudbinske vrteške i preko noći postavi u turbulentno središte od toga časa sve je više – groteske. Ondje se on, vazda mali i beznačajan, nerijetko izvrgnut podsmjehu i ruglu jačih, domogne simbola moći, što je opredmećena u paru žutih cipela, a ova ga preobrazba posve izmijeni. Uslijede burne, opake, pa i zlom obilježene promjene, kojima je izložen kako Pepi tako i njegovo okruženje, kada na površinu isplivaju, pjeneći se, umišljenost i podlaštvo, prijetvornost i sluganjstvo, sred beskraja ljudske gluposti i kvarnosti. Ovo djelo je na scenu postavio, kao svoju diplomsku predstavu Petar Šarčević, a scenografiju i nacrte kostima uradila je Ika Škomrlj, gošća iz Zagreba.