Ponekad na Duna TV gledam emisije koje se proizvode u programima narodnih manjina koje žive na teritoriju Mađarske. Najčešće odgledam program na hrvatskom i na srpskom jeziku. RT Vojvodina također svakodnevno pravi kraće emisije, vijesti na jezicima manjina u trajanju od cca 15 minuta, ali one koje proizvodi TV iz susjedne države bitno se razlikuje od našeg vojvođanskog programa. U tim emisijama ima priloga koji su strogo vezani za događanja ili vijesti koje se tiču pripadnika hrvatskog naroda koji žive u toj zemlji – Šokaca, Bunjevaca, gradišćanskih Hrvata, Bošnjaka..., gdje sve njih smatraju pripadnicima istog naroda. Neki dan prošlog tjedna vidio sam jedan interesantni običaj Šokaca, koji žive u južnoj Mađarskoj, u županiji Baranja. Grupa stanovnika jednog malog naselja, zajedno sa svećenikom, otišla je u vinograd, orezali su nekoliko grana vinove loze i okačili su jedan kulen i buragiju na stup koji drži vinovu lozu, zatim su je polili vinom, a svećenik je uz molitvu sve to poškropio svetom vodom. Iz pratećeg teksta saznao sam da se to radi u skorašnje vrijeme, prije pet-šest godina obnovljenog običaja u tom kraju, Vincekova. Ovaj vinski ritual izvodi se 22. siječnja, na dan sv. Vinka zaragoškog, zaštitnika vinogradara, tkača i mornara. Onda sam se sjetio da su i moji prijatelji iz Subotice, članovi vinskog viteškog reda također prije nekoliko godina obnovili ovaj pomalo zaboravljeni običaj na isti dan. Danas ovaj dan nije samo svetkovina vinara, nego i ljubitelja vina, jer se danas kod nas, a i u susjednim zemljama organiziraju večernje proslave. Rekao sam sebi, kakav bih to bio ja čovjek, poznati ljubitelj dobre kapljice, da ne posvetim jedan feljton ovom događaju.

Pretkršćanski običaj

Etnolozi koji se bave narodnim običajima tvrde da ova svetkovina ima malo uporišta u religiji, odnosno u kršćanstvu. Bit će da je riječ o kakvom poganskom običaju poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kada počinje novi ciklus radova, kada kreće i vegetacija. Mijenjanje prirode, godišnjih doba događaji su koji su uvijek bili smjernice za određena događanja za ljude koji su živjeli u prirodi i s prirodom. Tada još nije postojao GPS sustav i meteorološka prognoza. Ljudi su vrijeme prognozirali na drugačiji način. Čak postoje i narodne izreke, primjerice, jedna mađarska, koja se i rimuje, kaže: »hogyha fénylik Vince, megtelik a pince«, u slobodnom prijevodu znači: »ako svijetli Vinko (sija sunce) onda će podrumi biti puni!« Vince je mađarsko ime za Vinka, a oba svoje podrijetlo vuku iz latinskog imena Vincerius – pobjednik. Ako je vrijeme na Vincekovo tmurno, onda se nećemo mnogo veseliti. Jedan od načina prognoze roda je da se reznice loze, obično po tri-četiri komada, stavljaju u vodu, na toplom mjestu i treba dočekati da pupoljci »procvjetaju«, a ako mnogo pupoljaka procvjeta, onda će biti bogatog roda, to jest bit će mnogo vina. U vinogradarskim kućama, odnosno podrumima, bio je običaj da se Vincekovo proslavi i kušanjem novog vina u »pratnji« s narezanim zimskim delicijama: kobasicom, kulenom, pušenom šunkom, slaninom itd. Ovaj običaj se prvo svetkovao u Francuskoj, odakle je preko Alzasa, južne Njemačke i Austrije stigao i do naših krajeva: na kontinentalni dio Hrvatske, u zapadnu i južnu Mađarsku, Bačku i Srijem.

Borba za vlastito vino

Danas je pijenje vina u kavanama/restoranima malo potisnuo običaj pijenja piva koje se u šali naziva i »tečnim kruhom«. Prije stotinjak godina vino se pilo i zbog »zdrastvenih razloga«, smatralo se da voda za piće nije zdrava i umjesto vode pilo se vino, a donosilo je i zaradu. Sjećam se kako se učiteljica iz Horgoša žalila da su đaci kao doručak donosili vino i kruh. Najvjerojatnije je tako bilo i u drugim sredinama, gdje se proizvodilo vino. Kada je nakon ratova s Turcima, Habsburška monarhija vršila kolonizaciju (XVIII. stoljeće) iz svih krajeva carstva inženjeri su projektirali i nova naselja i posjede njenih stanovnika: oranice, livade i zajednički pašnjak, kao i vinograd, gdje su postojali uvjeti za gajenje loze. Kada je Subotica postala slobodni kraljevski grad, obveza grada je bila i »kolonizacija« i sela Šandor (Aleksandrovo). Grad nije predvidio podizanje vingrada, jer su oko grada bili vinogradi. Stanovnici su tražili dozvolu i na svoju ruku su podigli vinograd, oko kojeg su desetke godina vodili spor s gradom, koji je namjeravao uništiti taj vinograd. Do uništavanja vinograda nije došlo, uništilo ga je nadolazeće novo vrijeme. Na žalost, najveći postotak gradskih vinograda doživio je istu sudbinu – postali su tereni za »divlju gradnju« i postali komunalno najneuređeniji stambeni dio grada.