U Monoštoru se nekada ribolovom bavila skoro svaka druga kuća. Bilo je i ribe, a bogami i ribara. A ono što ribarima treba su mreže, vrške i čerenci, jer bez tog se na vodu nije ni kretalo. Ali kako su profesionalni ribari postali rijetko zanimanje i u selu koje je sa sviju strana okruženo vodama, tako su polako nestajali i oni vični pletenju ribaskih mreža. Jedan od rijetkih koji ovaj stari zanat još ima u svojim prstima je Josip Čuzi. I ne samo to već je ovom vještinom »zarazio« i svog četrnaestogodišnjeg sina.

Dok je Monoštora bit će i ribara

Priča nam Josip kako su u ona nekadašnja vremena na vodu išli muškarci, a žene su ostajale kod kuće i plele mreže. Tako je i njega plesti ribarske mreže naučila jedna baka. Zapravo, i nije ga baš naučila već mu pokazala ono osnovno što se treba znati u ovom zanatu. A bilo mu je tada samo 15 godina. 
»Vidjela je da imam volju, a nikako mi nije išlo. Trebala su mi čak tri dana da naučim kako se pravi čvor. I prvo što sam ispleo bio je jedan mali čerenac. Onda me je u svoje ruke uzeo naš seoski  majstor ovog zanata i naučio me svemu što treba znati jedan vrsni pletač ribarskih mreža«, kaže Josip, nekadašnji profesionalni ribar. 
Od tog posla odavno se više ne može živjeti jer kako kaže Josip dozvola za privredni ribolov košta godišnje 1.200 eura, a uz ostale troškove koje treba pridodati taj posao sa sadašnjim stanjem ribljeg fonda više se ne isplati. Nema Josip stalni posao, pa mu ovaj s pletenjem ribarskih mreža, vrški i meredova znači više od hobija.
»Upravo to što više nema onih koji pletu mreže meni je bio motiv da naučim ovaj zanat. Skoro više nitko ne plete mreže, ali one se ipak traže, jer će u Monoštoru dogod ima vode biti i ribe, a dok ima ribe bit će i ribara«, kaže Josip. 
A prvo što se mora naučiti jest pravljenje čvora. To je osnov, od toga se kreće. Zatim se uči ravno pletenje, pa platenje u krug, oduzimanje, dodavanje. Kaže Josip da je to lijep zanat i nije ga teško naučiti, a preduvjet je volja. 
»Osnovni materijal je svileni konac. Sada ga je lako naći i na naše tržište stiže iz Turske i s Tajlanda i ima ga u raznim bojama. Osnovni alat su igle i pločice pravokutnog oblika, ali različitih dimenzija. To su zapravo kalupi koji omogućuju da svako okce na mreži  budu iste veličine«, kaže Josip. 
Kao i u svakom zanatu, i ovdje su važni iskustvo i vještina. Josipu danas za pletenje krila vrške treba oko četiri sata. Njegovom sinu, koji je početnik u ovom poslu, dva do tri dana. Za kompletnu vršku, što podrazumijeva platenje i montažu obruča, Josip utroši dva dana. 
»Volim to raditi. Jednostavno, kada su mi u rikama igla i konac i kada sjednem plesti ruke same rade. Rano ustajem, i već u četiri sata sjedam i pletem. Može se nešto i zaraditi. Posla ima stalno«, kaže Josip. 

S oca na sina
 
Josipov sin Marijan Čuzi još je u osnovnoj školi, a već vješto barata iglom i svilenim koncem i Josipu je velika pomoć. 
»Pletenje mreža naučio sam naravno i od tate. Njegova ideja bila je da me nauči, ali ne po svaku cijenu, ako ja to ne želim. Probao sam, svidjelo mi se i tako sam krenuo učiti. Tijekom ljeta, kada nema nastave, ja pomažem tako što pletem krila za vrške. Na neki način dijelimo posao«, kaže Marijan. 
Uz dobrog učitelja tri dana su mu bila dovoljna da nauči sve što je osnovno u ovom zanatu. Ostalo dolazi s iskustvom. Uz osmijeh Marijan kaže da se i danas događa da pogriješi, pa onda para i ispočetka sve, ali ni to nije teško, jer svojih draži ima i ispravljati vlastite pogrješke. Za mrežu ili vršku neke prosječne veličine mladom Marijanu treba oko dva dana. Naravno, tata je uvijek tu da priskoči u pomoć ako negdje zapne. 
»Mojim vršnjacima to baš i nije zanimljivo i rijetko koga od njih tako nešto uopće interesira da vidi, a kamoli da nauči«, kaže Marijan.
Ima njegov tata Josip volju da nauči još nekoga, ali kaže mlade to uopće ne interesira. 
»Neće da dođu ni da vide, a kamoli da nauče. Ne moraju praviti za druge, ali neka znaju isplesti neku manju vršku ili čerenac za sebe«, kaže Josip.
Novi trendovi nisu zaobišli ni ovaj zanat, pa se danas strojno od najlona pletu mreže, ali Josipu to nije konkurencija, jer još uvijek ima onih koji će se radije odlučiti za ručno pletenu mrežu od svilenog  konca. Tako su Josipove mreže stigle i do Trstenika i Hrvatske. A osim mreža, Josip plete i ljuljaške, mreže za boce, također ručno i također od svilenog konca. A kada ostavi igle i mreže, Josip se za ovih zimskih dana laća mesarskog noža, a s proljeća i ljeta, kada turisti pohode Monoštor, kotlića i paprikaša. I to mu od ruke ide.  
 Zlata Vasiljević