Jedan od najpoznatijih subotičkih snimatelja Srđan Simijanović kameru i film zavolio je još u srednjoj školi, a danas se može pohvaliti s dvadeset godina iskustva u snimanju svadbi, spotova, reklama i kratkometražnih filmova. 
Po zvanju je diplomirani ekonomist i bavi se internet marketingom, za vrijeme studentskih dana svirao je i pjevao u grupi Iskon, a za snimanje kaže da mu je hobi. 

Do nedjelje u dva

»Sa 17 godina sam išao u školu filma gdje sam upoznao redatelja Želimira Žilnika i snimatelja Zvonimira Sudarevića koji su me puno toga naučili, naročito Sudarević s kim i dalje surađujem. Ondje se rodila moja ljubav prema snimanju i filmu koja traje sve do danas«, kaže Srđan i dodaje da je, pošto je na fakultetu naučio kako znanje o snimanju može prodati, počeo raditi kratke filmove za firme i organizacije (snimao je kratkometražne filmove za udrugu Naša djeca, film o 15 godina obrazovanja na hrvatskome...), te snimati razne događaje, a kaže da ga Subotičani najviše znaju po snimanju svadbi. 
Kako i ne, kad ih snima već 20 godina! Zovu ga i iz drugih mjesta, pa i država, ali on u šali kaže da ne voli ići ondje odakle se ne vidi toranj Gradske kuće. Za Subotičane kaže da su specifični klijenti zbog dvije stvari – žele imati što više snimljenog materijala sa svadbe i snimku hoće odmah! 
»Trend je da se snimaju svadbe od pola sata, sat i ne više od toga. E sad, Subotičani su specifični zato što nane i baće hoće sve imati u snimci. Morao sam se prilagoditi i jednoj i drugoj ciljnoj grupi pa tako montiram dugačku verziju gdje je sve i kratku verziju od sat, sat i pol. Popularna je i ona vrlo kratka verzija od nekoliko minuta koja se lako podijeli na Facebooku. Također, Subotičani su karakteristični jer žele gledati snimku odmah iako se na primjer, u Hrvatskoj na gotovu snimku čeka od pol godine do godinu dana. Kod mene se na montažu čeka minimum nekoliko mjeseci i to mladenci znaju kad me angažiraju«, kaže Simijanović. 
»Imao sam kameru i znao sam raditi s njom. Znao sam i da postoji i to ‘snimanje svadbi’, ali nisam baš točno znao što se na njima sve događa. Bio sam klinac kad sam s roditeljima išao u svadbe, ali ih nikad nisam promatrao okom snimatelja. Prva koju sam snimao mi je bila svadba na Hajdukovu, mađarska svadba u kojoj ništa nisam razumio. Dogovor s domaćinom je bio da snimim dvije kazete, odnosno šest sati materijala. Nakon sat i pol vremena trake mislio sam da ne mogu više, jer su sve vrijeme plesali dva lijevo, dva desno. Već mi je i mozak u tom dvočetvrtinskom taktu počeo funkcionirati. Rame me je boljelo od kamere i da nije bilo mog oca koji mi je tad pomagao u snimanju, odustao bih sigurno. Iako sam kad se završila svadba rekao da neću više nikada to raditi, predomislio sam se kad sam na kraju večeri u ruke dobio honorar. Sljedeća svadba koju sam snimao bila je bunjevačka i trajala je sutradan do dva poslijepodne u nedjelju. Tad sam vidio da nema lake zarade, što god se radi«, kaže Simijanović i iskusno dodaje da sada već oko šest sati ujutru može procijeniti koliko ima »kandidata« koji će se kući pratiti uz tamburaše, te ode preparkirati auto u hlad kako u podne kad se završi veselje, ne mora ući u vreo auto. 
Srđan kaže da je snimanje zanat kao i svaki drugi te da je u ovom slučaju najbitnije pomoću kadrova znati ispričati neku priču. 
»Mi snimatelji se razlikujemo po načinu rada. Ako želite uspjeti u ovom poslu, potrebno je naći neki stil koji je prepoznatljiv i koji klijenti znaju cijeniti. Sada ljudi znaju što mogu očekivati od mene – da neću snimati cijele numere statično i iz jednog mjesta, da snimka neće biti dosadna i da će na kraju dobiti interesantan materijal koji sam i sam pogledao najmanje pet-šest puta dok sam montirao«, kaže on i dodaje da voli biti drukčiji od drugih te da uvijek traži nove izazove. 
»Ne volim kad mi netko kaže: ‘E to mi se sviđa, hoću isto tako!’ Klijentima predložim kako bih ja to snimio u razgovoru s njima i na kraju uglavnom budu zadovoljni. Volim praviti čiste rezove kako bi sve bilo filmskije i nerado koristim pretapanja. Ne volim puno efekata i ne volim puno drona. Svi sad forsiraju dron, ali njega treba znati koristiti umjereno. Na primjer, za muzičke spotove koje sam radio posljednjih nekoliko godina nigdje nisam ni koristio dron. Treba imati mjeru u svemu«, kaže Srđan. 
Iako mu se sezona svadbi završila u listopadu, kaže da se i danas budi s košmarom da nije stigao na vrijeme u svadbu, da mu se ispraznila baterija, da nema mjesta na memorijskoj kartici... 
»Ranije sam se budio zbog ispita, a sad su to svadbe. Nije to tako lako kao što izgleda, veliki je to stres.«

Renault 4

Srđan kaže da uvijek voli biti prvi u svemu. Tako je kad se gleda Sjevernobački okrug prvi u svadbama počeo koristiti go pro kameru koju je lijepio na aute, čaše, torte, tacne od konobara...  Za potrebe snimanja svadbi prvi je koristio kran, dron, prvi je snimao u HD kvaliteti, a posljednje novine koje je uveo su snimanje u 4 K kvaliteti i stabilizator snimanja. 
»4K snimka ima četiri puta bolju rezoluciju nego HD, a stabilizator snimanja, odnosno gimbal u tri ose stabilizira kameru, tj. fotoaparat. Ranije su kamere bile velike i teške i stoga stabilne jer su se nosile na ramenu, novije su imale stabilizator u objektivu, a od prije nekoliko godina se za snimanje više ne koriste kamere već fotoaparati. Oni imaju bolju sliku od kamera ali nemaju u sebi stabilizator pa se stvorila potreba za korištenjem gimbala«, kaže Simijanović i dodaje da je svoju posljednju kameru prodao prije dvije godine i od tada sve snima fotoaparatom.  
Sljedeća novina koju želi uvesti u svoj rad je snimanje u virtualnoj realnosti. 
»Postoje kamere koje snimaju u 360 stupnjeva. Ukoliko bih je imao, stavio bih je na stativ izdignut u visini očiju te bih s njom mogao snimati sve oko sebe, vjenčanje, tulum, šetnju... Za gledanje takve snimke potrebne su specijalizirane naočale, a korisnik bi uz pokrete glavom sam odlučivao što će gledati u danom trenutku – hoće li to biti ples mladenaca, solo na gitari ili nešto treće što se događa u istom trenutku. To znači da možete sjediti doma i gledati cijelu svadbu onako kako želite«, kaže Simijanović. 
Njega Subotičani, osim preko snimanja, znaju i po nesvakidašnjem autu – oslikanoj renault četvorci. 
»Na fakultetu sam naučio koliko je marketing važan, napose marketing ličnosti. Tada sam oslikao auto i ljudi su me prepoznavali,« kaže Simijanović. 
Auto mu je air brushom oslikao prijatelj iz djetinjstva Željko Garić koji je završio Akademiju umjetnosti, a na njemu je naslikana vatra i tema iz jednog Tarantinovog filma, kojeg je Simijanović veliki fan. 
Ipak, zbog nedovoljne sigurnosti koju je auto pružao Srđan ga je nedavno ipak zamijenio drugim, »običnim« autom. 
»Pošto sad idem u svadbe s opremom vrijednosti novog auta, ne mogu sve to ostaviti u renault 4 koji se ne može zaključati. Prošle godine sam dobio i dijete, a za renault se ne može reći da je baš siguran auto pošto nema niti pojaseve na zadnjem sjedalu ni airbagove, tako da sam ga poklonio stricu i sad ga on vozi po Novom Sadu«, kaže on. 
J. Dulić Bako