Prvo Veliko prelo, pokladna manifestacija bunjevačkih Hrvata u Subotici, održano je na Marin, 2. veljače, daleke 1879. godine, a organiziralo ga je nešto ranije osnovana udruga Pučka kasina. Izniklo je iz tradicionalnog narodnog običaja, prela, koje se održavalo u obiteljskim domovima na salašima. Prelo iz 1879. bilo je ujedno i prva velika javna manifestacija bunjevačkih Hrvata. Za prvo prelo, student filozofije, a kasnije svećenik, Nikola Kujundžić (1861. – 1906.) napisao je preljsku pismu Kolo igra tamburica svira, koju je uglazbio Stipan Mukić, a pjevala su je i svirala 24 tamburaša. Ova je pjesma preživjela do danas te će se i sutra (subota, 27. siječnja) pjevati na početku Velikoga prela u dvorani Tehničke škole Ivan Sarić.
A sutra će na prelu biti riječi i o knjizi Preljske pisme Velikoga prela koju je u povodu 140. obljetnice Velikog prela, a tik pred ovogodišnje, objavio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u svojoj Biblioteci Posebna izdanja. Priređivačica knjige je Katarina Čeliković, a knjigu je likovno opremio Darko Vuković.
36 pjesama
U knjizi se nalazi 36 pjesama, od kojih je jedna pisana za svečano otvorenje Pučke kasine, a razlog njezine objave je u dosljednom preuzimanju preljskih pisama iz objavljenih knjiga, odnosno književnih priloga.
»Prvih šest pjesama, čiji je autor Nikola Kujundžić, doneseno je u originalu, bez lektorskih intervencija, sa željom da se čitatelju približi stari pravopis i jezik toga doba, u vrijeme velikih jezičnih previranja. Slijede pjesme nastale od 90-ih godina prošloga stoljeća do danas, koje su kontinuirano objavljivane, dok nam one koje su, moguće, bile čitane na prethodnim prelima, nisu dostupne u periodici. Sve su pjesme objavljene u nekoj od tiskovina na hrvatskom jeziku, a samo su jednom dvije pjesme proglašene ‚najlipčima‘ (2000.). Knjiga nudi samo najlipču pismu Velikoga prela određene godine, iako su većinom na prelima novijeg doba izabrane tri najljepše. Ovo je jedino prelo koje u dugogodišnjem nizu ima svoju pjesmu, po kojem je i prepoznatljivo, u narodu omiljeno«, kaže priređivačica knjige Katarina Čeliković.
Ikavica i teme
Po pravilu, preljske pisme autori pišu bunjevačkom ikavicom, a biraju vezani ili slobodni stih. »Vezani stih često ima rimu i metriku koja omogućuje uglazbljivanje, stoga su mnoge od njih uglazbljene. Sve preljske pjesme u knjizi tematiziraju neki vid zimskog okupljanja bačkih bunjevačkih Hrvata, a od najčešćih motiva valja spomenuti salaš, tamburu, pismu, igru, iće i piće, veselje i zajedništvo, no u mnogima je prisutna tuga i nostalgija za prošlošću«, objašnjava Čeliković.
Ipak, otkud 139 godina manifestacije a samo 36 pjesama? Jednostavno, nije svako prelo imalo svoju preljsku pismu, a ni manifestacija se nije održavala svake godine. Imala je prekide za vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Prekid održavanja tijekom Drugoga svjetskog rata produžio se sve do 1969. godine, kada je u Narodnom kazalištu obnovljeno Marinsko prelo. Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Bunjevačko kolo (osnovano 1970.) organiziralo je Veliko prelo u subotičkoj Dvorani sportova 1971., 1972. i 1973., a onda je uslijedila velika stanka s organiziranjem glavne priredbe sve do 1990. i 1991. Nakon 1991., Veliko prelo se održavalo u različitim prostorima od malih do velikih, poput Dvorane sportova.
Postoji ideja i da se Veliko prelo i preljske pisme predlože za upis na listu nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, projekt kojeg provodi ZKVH.
»Prelo sa svojom preljskom pismom je živo naslijeđe koje čuva društveni običaj ali i jezik kao nositelja nematerijalne kulturne baštine, prenosi se iz generacije u generaciju, a zajednica ga kontinuirano iz godine u godinu stvara, živi i organizira, te članovima zajednice pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta«, zaključuje priređivačica knjige Katarina Čeliković.
D. B. P.
