Povijest današnje Vojvodine burna je barem toliko koliko je Vojvodina ravna. Čini se da je ovaj iskaz zaista iskrena inspiracija mnogim piscima i publicistima, koji još uvijek ne mogu u dovoljnoj mjeri iskazati koliko je podneblje u kojemu živimo vrelo neispričanih priča.  Neke od njih sakupio je Žikica Milošević, putnik, putopisac i urednik u nedavno objavljenoj i predstavljenoj knjizi Izgubljeni u ravnici. Čitki novinarski stil Miloševića, bez opterećenosti i ograničenosti, oblikuje 20 priča o narodima koji su dolazili u Vojvodinu, poglavito nakon oslobođenja ovog prostora od Osmanske vlasti, pa sve do današnjeg dana. 
Svaki, dakako, ima svoju priču. Neke su vezane za pojedina naselja i njihovu povijest, a neke na opći pregled kolonizacije, njezinih motiva, posljedica i nastavaka. Neki od kolektivnih aktera na povijesnoj sceni u Vojvodini više ne postoje ni statistički, no skoro su svi ostavili snažan pečat prepoznatljivosti – u izgledu naših naselja, kulturnim obrascima kojih se još čvrsto držimo, jeziku, prezimenima, toponimiji. Iako se čini da su oni fizički nestali, duh koji su donijeli, u nekim slučajevima prije više od tri stoljeća, odolijeva i to vrlo tvrdokorno.
Milošević se u ovoj knjizi ne upliće u analizu manifestacija multikulturalnosti. Ona je jednostavno bila življena na našem podneblju mnogo prije nego što je ovaj pojam uveden, i mnogo prije nego li je postala dio politikantske demagogije, u toj mjeri da se čini da se može iskoristiti bilo kada i bilo gdje, naročito ako je znanje onoga koji je koristi, o povijesti prostora i naroda današnje Vojvodine –  skromno. Možda je baš onima koji površno koriste pojam multikulturalnosti ova knjiga ponajviše i namijenjena. Onima ostalima otvara dragocjena vremenska vrata kroz koja »učiteljica života« dijeli svoje vrijedne lekcije...  
Mnogo je toga napisano o vrijednostima na kojima počiva društvo u Vojvodini. Priređivač knjige (i spiritus movens ovog nakladničkog pothvata) Robert Čoban učinio je značajan pokušaj da te vrijednosti pokuša reafirmirati. Ovaj naš sunarodnjak, podrijetlom iz Bača, danas vrlo uspješan regionalni nakladnik, svjestan je vrijednosti pričanja priča. »Djelovanje magije« starog Bača, na čijim je ulicama proveo djetinjstvo, i sjene starodrevnog zvonika Franjevačke crkve koja ga je u to vrijeme osjenjivala, ovim djelom tek započinje. Naime, bez obzira na to što su u knjizi iznijeti samo fragmenti povijesti pojedinih naroda, svaki od njih početak je obimnije priče čije pričanje Čoban, izvjesno, želi isprovocirati. A za uspješnu provokaciju je potrebno – čitanje. Čitatelj – Vojvođanin shvaća da je i njegov život, život njegove obitelji i zajednice – jedna vrijedna, a nepoznata, vojvođanska priča. Čitatelj koji Vojvodinu još nije upoznao, sasvim sigurno bit će privučen da to čim prije učini. No, neka bude hitar! Tužna je istina da žar privlačnosti stare Vojvodine trne vrlo brzo. Koliko god ima onih koji se trude da ona još tinja, toliko je i onih koji je obilato polijevaju vodom.
Tračak nade u uspjeh reafirmacije »manje poznate Vojvodine« daje i cjelokupni pristup odabiru i obradi teme. On me je nostalgički podsjetio na način priređivanja knjiga koje su uporno izlazile u okviru  edicije Kulturno-povijesna baština Vojvodine KID Pčesa iz Novog Sada tijekom protekla dva desetljeća. Možda nakladničkoj kući koja je objavila ovu knjigu (Color Press Group) neće biti ugodno da bude uspoređena s jednom drugom (koja, nažalost, spada u »izgubljene«), no vjerujem da to može biti i vrlo dobar putokaz za razmišljanje o nastavku pričanja neispričanih priča.
Jedna od objavljenih priča odnosi se i na Karaševske Hrvate, koji su se od 1800. godine doseljavali iz istočnog u zapadni Banat  (u širu okolicu Vršca), a koji su u međuvremenu gotovo potpuno asimilirani. Priča se odnosi na povijest Karaševaca prilikom doseljavanja u Banat, ponešto kontradiktornu. Bačkih i srijemskih Hrvata u ovoj knjizi nema. No, takav odabir je optimističan, jer znači da, barem po autorovu odabiru (ili – još uvijek) nismo »izgubljeni u ravnici«.
Marko Tucakov