Čovjek je prečesto orijentiran isključivo na ono ljudsko, zabavljen samo ovozemaljskim, prolaznim stvarima. No, kršćanin treba biti usmjeren prema nebeskom, neprolaznom, raditi za Božje kraljevstvo.
Bog se približio čovjeku
Bog je kroz cijelu povijest spasenja pozivao osobe koje su narodu prenosile njegovu poruku. Božjim odabirom i svojim pristajanjem te su osobe izlazile iz granice samo ljudske spoznaje, nadilazile mogućnosti običnog ljudskog iskustva i komunicirale s Bogom. Jedan od takvih ljudi je i Mojsije, koji u prvom čitanju četvrte nedjelje kroz godinu navješćuje budući spasenjski zahvat u najuzvišenijem smislu kroz budućeg proroka, Božjeg odabranika, u kojem Crkva prepoznaje Isusa Krista, utjelovljenu Božju Riječ (usp. Pnz 18,15-20). U njemu, Isusu Kristu, susreću se vječno i vremensko, božansko i ljudsko. Svojim životom na zemlji Božji Sin nam je pokazao da čovjek uvijek treba stremiti prema nebu, jer naše nemati ništa u Božjem kontekstu znači imati sve. Ljudska mudrost i posjedovanje pred Bogom su ništa, ako Krist, utjelovljena Riječ, ne postane naš ideal.
Krist je ispunjenje stoljetnih proročkih navještaja, ispunjenje svih starozavjetnih očekivanja. On je ostvarenje spasenja, u njemu se utjelovila punina vremena. Po njegovim riječima i djelima, po njegovoj osobi Bog je postao čovjeku bliži no ikad, zakoračio je u ljudsku povijest i tako izbrisao granice poznate ljudskoj spoznaji i očekivanjima. I ne samo da nam je svojim utjelovljenjem donio spasenje, nego nam je otkrio smisao života kakvog ga mi, iz samoljudske perspektive, nikada ne bismo mogli spoznati. Pokazao nam je najjednostavniji put u nebo, put kojim njega slijedimo.
Svojim zemaljskim životom Krist nas poziva na puninu života koju je i sam živio. To je život koji nadilazi obzorja našeg ovozemaljskog postojanja, život s Bogom i u Bogu. Svi smo za to sposobni, samo ako to zaista i želimo, jer On je svoj dah udahnuo u nas kada nas je stvarao. Kao takvi nismo predviđeni za život zarobljen ništavilom i prolaznim stvarima, već smo određeni za vječnost koju počinjemo živjeti dok smo još u ovom prolaznom svijetu.
Stvoreni smo za vječnost
U jednom trenutku povijesti, nakon brojnih proroka, obični ljudi koji Božjom odlukom postaju njegovi suradnici i oni koji u zemaljskoj prolaznosti imaju iskustvo susreta s Neprolaznim, ali ipak ostaju obični ljudi, prenositelji Božje poruke; dolazi Isus, drugačiji od svih njih, a to drugačije u njemu odmah biva prepoznato. I prijašnji proroci su prenosili mesijanske poruke, no sada se narodu obraća sam Mesija. Oni odmah prepoznaše da ne govori poput svojih prethodnika, da ne govori kao niti jedan učitelj kojega su do sad slušali, već nastupa kao »onaj koji ima vlast«. Narod je bio naviknut slušati učitelje, ali Isus donosi novost. Njegov govor nije puko poučavanje, zamorno iznošenje činjenica, on pogađa u bit čovjekovog postojanja, u bit čovjekove vjere. I taman kada je narod zaključio da Isus poučava kao onaj koji ima vlast, događa se nešto što potvrđuje ova njihova nagađanja. Naime, Isusovom naučavanju prisustvovao je čovjek opsjednut zlim duhom. Zloduh je odmah u Isusu prepoznao Sveca Božjeg. Agresivnost koja se u opsjednutom javila uvjerila je nazočne u Isusovu svetost i vlast. Bila je dovoljna samo jedna njegova riječ da zloduh napusti opsjednutog čovjeka, ali i da potvrdi kako se vrijeme ispunilo i Božje kraljevstvo je došlo na zemlju.
Isus se objavio kao iščekivani Mesija, te otklonio svaku sumnju u svoj identitet. Tako nam je i skrenuo pozornost da naš život u materijalnom svijetu ima i duhovnu dimenziju, te se ne smijemo zarobiti materijalnim, nego raditi za duhovno koje je neprolazno. Iako je ovdje sve podložno prolaznosti, nije sve besmisleno, jer je Krist, utjelovivši se i sjedinivši se s nama po utjelovljenju, našem životu i našoj prolaznosti dao smisao. Taj smisao koji nadilazi ovaj svijet možemo vidjeti isključivo vjerom, koja će nas voditi da živimo za vječnost. Istina je, vjernika će uvijek vrebati zlo u želji da ga skrene s puta vječnosti, no snagom vjere čovjek će se uvijek moći, prije ili kasnije, otrgnuti i nastaviti prema onome za čega ga je Bog odredio.
Ovaj život je borba smisla i besmisla, prolaznog i vječnog, dobra i zla. Sami smo slabi za tu borbu, ali ako snagom vjere dopustimo »Onome koji ima vlast« da nam pomogne, moći ćemo uvijek pobijediti besmisao, prolaznost, zlo i sve ono što nas sputava na putu do konačnog Božjeg kraljevstva.
