Rođena Subotičanka Marina Skenderović za vrijeme Domovinskog rata s obitelji se preselila u Mađarsku. Iako ondje živi više od 20 godina, čvrsto je vezana za rodni grad, prijatelje i rodbinu, a na svoju djecu i unučad skupa sa suprugom Marinom uspjela je prenijeti i sačuvati običaje i jezik bunjevačkih Hrvata. 
Kako je kao Hrvat živjeti u Mađarskoj i Budimpešti?
Kao pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj nismo nikada naišli na bilo kakve probleme. Lijepo smo, prije svega, bili prihvaćeni u našem prvom okruženju u zgradi u kojoj smo živjeli kao podstanari. Također su nam se djeca dobro prilagodila u školi. U to je vrijeme u HOSIG-u (Hrvatska osnovna škola i gimnazija) boravilo daleko više hrvatske djece iz bivše države, tako da ih je bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao i iz Subotice i drugih dijelova Vojvodine. Što se tiče mađarskih vlasti i reguliranja boravka u Mađarskoj, ljudi iz raznih struktura vlasti prema nama Hrvatima bili su susretljivi i pomagali su nam na svakom koraku. Nije bilo, niti danas ima, animoziteta prema bilo kojoj manjini, koliko je meni poznato, tako da za mađarsku državu imam samo riječi hvale. 
Je li bilo teško sačuvati identitet bunjevačkih Hrvata daleko od Subotice? Njegujete li ondje svoje običaje?
Što se tiče čuvanja identiteta, bunjevačkog – hrvatskog, u mojoj obitelji nije bilo teško sačuvati našu bunjevštinu ili hrvatstvo. Djeca su odgojena u hrvatskom, katoličkom duhu i sretna sam što su taj duh uspjeli, naravno zahvaljujući nama roditeljima, zadržati do danas. Svojih se običaja nismo ni ovdje odrekli. U našoj obitelji se drže svi bunjevačko-hrvatski običaji – Materice, Oce, Badnja večer, Božić, Uskrs, a zahvaljući državi u kojoj živimo, koja je ipak u većini katolička, uspjeli smo zadržati i sve ostale vjerske običaje. Zahvaljujući mojoj májki, koja je u mene duboko usadila sve naše običaje, uspjela sam ih prenijeti djeci i ponosna sam na njih što ih i oni čuvaju. Čak sam i neke naše i njihove prijatelje uključila i upoznala s našim običajima i tako svake godine organiziramo veliki susret za Materice, kad nam oni svi dolaze na objed. Za Božić posjete »dijelimo« – naime jedna od naših kćeri Zinka, udana je za Mađara te se tako nakon polnoćke okupljamo sa zetovim roditeljima kod nas, a sutradan mi idemo kod njih.
Koliko Vam je ostao bunjevački govor i je li ga uopće moguće prenijeti na one koji su se rodili i odrastaju u Mađarskoj? Ovdje prvenstveno mislim na Vašu unučad.
Da bih vam dočarala kako sam uspjela sačuvat naš lipi bunjevački govor i prenijeti ga svojoj djeci i usaditi u njih, a tako i svojim unučadima, moram reći da i danas u našoj kući divanimo bunjevački. Toliko da moj treći unuk divani baš isto kao i ja – bunjevački iako ide u školu gdje uči engleski i mađarski. Unučice, koje žive u Zadru, govore naš hrvatski jezik s utjecajem dalmatinskog dijalekta ali kad mi dođu u goste, za par dana to postaje naš bunjevački govor. Najmlađi unuk je samo tri mjeseca, ali njemu njegova májka i njegova mama govore na bunjevačkom, tako da će on također divanit, jer to pije već s materinim mlikom.
Kako njegujete vezu s rodnim gradom, rodbinom, prijateljima... Dolazite li često u Suboticu? 
Nažalost, ne dolazimo često koliko bismo željeli, ali trudimo se najmanje tri do četiri puta godišnje biti u Subotici. Na Dužijancu gledamo da svake godine dođemo, kao i na Veliko prelo, kad se nalazimo sa svojim prijateljima i s rodbinom, a redovito dolazimo i na Svi svete obići svoje pokojnike.
Jeste li i na koji način angažirani u nekom KUD-u/udruženju Hrvata u Mađarskoj?
Kako je suprug predstavnik Hrvatske turističke zajednice za cijelu Mađarsku, naši kontakti i s Mađarima su česti, sadržajni i vrlo korisni kako za Hrvatsku tako i za Mađarsku. Stjecajem okolnosti, ponekad nastupam na nekoj od mađarskih televizija (Duna World televizija, RTL Klub... u programima o manjinama) na temu hrvatske gastronomije i hrvatskih običaja. A upravo ovih dana u prodaji u Mađarskoj se pojavila i knjiga Kako kuhaju u Europi – hrana i vino, gdje sam i ja predstavila dio hrvatske gastronomije.
Vrijeme je poklada, kakvi su pokladni običaji Hrvata u Mađarskoj?
U pokladnim običajima razlika gotovo i nema, oni su isti kao i kod nas u Bačkoj – posvuda se organiziraju prela, balovi i druženja na koja se obavezno pozivaju predstavnici susjednih samouprava, ali i predstavnici hrvatske diplomacije i mađarskih vlasti. U zabavnom dijelu programa skoro uvijek se pozivaju i estradni umjetnici iz matične nam domovine Hrvatske ili iz Subotice.
J. Dulić Bako