U svom djelu Kazališna kritika ili neizbježni suputnik (Osijek, 2012.), prof. dr. sc. Sanja Nikčević ukazuje na temeljne razlike u pristupu između američke i europske kritičke misli, tragom svrsishodnosti zbivanja na kazališnoj sceni i razloga koji ih uvjetuju. U Americi se novac poslovično ulaže u teatarske pothvate radi očekivana profita što ih scena može donijeti, dočim su u Europi na snazi repertoarski uzusi njezina funkcioniranja. Državni se novac ulaže u institucionalno ovjerovljene scenske projekte, u umjetničko i tehničko osoblje, u iščekivanju projicirana uspjeha koji trebaju polučiti. Utoliko je kazališna kritika od velikog značaja – u američkom slučaju radi uvećanja zarade, a u europskoj praksi iščekujući nagrade, pozive na prestižne festivale, elitne umjetničke, znanstvene i ine skupove s nakanom promicanja stanovite misli i dr. Razumije se, uvijek se nađe dovoljno onih koji govore: »Pa, doista, razlika je baš očita«. Premda bi se mirne duše moglo dodati – ukoliko ona uopće postoji, budući da su u konačnici oba kritičarska pristupa neskriveno u funkciji promicanja očekivane koristi što ima proisteći iz scenske zamisli i postavke, iliti očekivanog i ostvarenog rezultata spram zadana estetska ili umjetnička cilja.
Kritika o vidljivo-nevidljivim dramskim opusima
Više je razloga što bih se u ovom kontekstu usudio skrenuti pozornost na sve znane, prepoznatljive i vidljive uzroke i okolnosti, na stanovite povijesne i društvene suodnose što su pridonijeli nastanku dramskog opusa Matije Poljakovića (1909. – 1973.), tragom kojih je on izrastao u redovima publike na omiljenog, a među kazalištarcima i kritičarima cijenjenog pisca postavši istodobno i moralnom i estetskom vertikalom, istinska veličina dramske književnosti u Hrvata, s djelom od šireg značaja, što se izazovno bokorilo na njegovu narodnu i kulturnu rubu. Čini se valjda i radi toga (zakonomjerno?), slabo ili gotovo nikako vidljivo, koliko god se, »dugo i zamišljeno« pretraživao bibliografski obzor iz svih rakursa, pa i hrvatske kazališne kritičarske zbilje (Balkanske, istočno-zapadnoeuropske ili već kakve li provenijencije?), glede Matije Poljakovića još uvijek nismo ni izbliza sabrali što je nužno potrebno za izradu barem prihvatljive monografije. No, tim prije se pokazala ažurnom »kritička recepcija« stanovitih državnih službi sigurnosti posljednje Jugoslavije, koje su bez ikakvih teškoća i zapreka prepoznale i »učitale« iz svoga očišta, dakako, ono što istini za volju servisi toga profila posvuda u svijetu oduvijek i čine, a zatim su se skladno sinkroniziranim svojim resursima – ustremile na nj sačekavši blagoslov vlasti.
Radost i ljepota igre u obrani jezika
Trnovit je bio put Matije Poljakovića od uspjele, i može se reći meteorske pojave na sceni Hrvatske drame subotičkog kazališta s praizvedbom komedije Č’a Bonina razgala (28. listopada 1950.), do razdoblja koje će uslijediti, prema kraju piščeva života, nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a potom s Hrvatskim proljećem, kada se trajno uspostavi stanje nepremostiva razlaza pisca i društvenoga okruženja, čijem je nastanku i sam hrabro i nesebično pridonio u II. svjetskom ratu i prvim godinama poraća.
Bilo kako bilo, kada god se pokazalo potrebnim, Matija Poljaković bi bez ustezanja i odlučno stao u obranu materinskoga jezika i neotuđivog prava puka na nj, u svim prilikama. U teatru pak, slijedom svojedobnih zagovora i preporuka prof. Stjepana Bartolovića, u svojstvu lektora subotičkog kazališnog ansambla, Poljaković u svojim pučkim igrokazima, s ljubavlju, ali znalački i stoga s uspjehom poseže za dijalektalnim govornim izričajem bačke bunjevačke ikavice, svjestan da njen korpus tek zajedno s danomice ostvarivim pravom uporabe hrvatskog standarda, u svim prilikama i na svakom mjestu, uspostavlja nacionalni i kulturni, jezični i uljudbeni identitetski sustav i u ovom podneblju, sudbinsku putanju samoprepoznavanja pojedinca i kolektiva, napose njihova pripadanja kroz tako uspostavljenu cjelovitost jezičnog medija.
DJELA MATIJE POLJAKOVIĆA NA SUBOTIČKIM SCENAMA
1. Č‘A BONINA RAZGALA, redatelj: Mirko Huska, premijera: 28. X. 1950.
2. NIKO I NIŠTA, redatelj: Mirko Huska, premijera: 26. I. 1952.
3. VAŠANGE, redatelj: Mirko Huska, premijera: 29. XI. 1952.
4. KUĆA MIRA, redatelj: Mirko Huska, premijera: 18. IV. 1953.
5. BUCKANJE SA SMUTIPUKOM, redatelj: Mirko Huska, premijera: 28. V. 1955.
6. PAR ŽUTIH CIPELA, redatelj: Petar Šarčević, premijera: 25. XI. 1959.
7. BOLTO U RAJU, redatelj: Mirko Huska, premijera: 20. II. 1960.
8. Č‘A BONINA RAZGALA, redatelj: Mirko Huska, premijera: 22. XII. 1961.
9. LUDOGRAD, redatelj: Mirko Huska, premijera: 10. III. 1962.
10. NAŠE I VAŠE ZGODE I NEZGODE, redatelj: Mirko Huska, premijera: 25. XI. 1962.
11. ODE BOLTO NA OGLED, redatelj: Mirko Huska, premijera: 18. II. 1967.
12. KAD BOG ĐAVLU KUMUJE, redatelj: Mirko Huska, premijera: 9. V. 1967.
13. BOLTO NA FRONTI, redatelj: Josip Bajić, premijera: 17. XII. 1967.
14. JEDNA CURA STO NEVOLJA, redatelj: Petar Šarčević, premijera: 14. X. 1969.
15. Ansambl Mađarske drame Narodnog pozorišta-Népszínház izveo je komad NAPRAFORGÓK (Kao suncokret), u režiji Mihálya Virágha i prijevodu Béle Garayja, premijera: 9. I. 1954.
