»Umro je. Malo ćemo plakati, a onda se glasno smijati. Budalama koje je on tako dobro ismijavao.«
Teško da je itko sažetije opisao emotivno stanje pacifističke armije ljubitelja stvaralaštva Predraga Lucića nakon njegove smrti prošle srijede, 10. siječnja, od novinarke Maje Sever. Tim je svojim rečenicama možda i najpreciznije dočarala ono što je, nakon početnog šoka i nevjerice, kao erupcija uslijedilo sa svih strana Lucićevih fanova: od objava o smrti, preko podataka o životopisu i njegovih intervjua i javnih nastupa, pa do reakcija... Podijeljenih do ambisa. Kao što su podijeljeni i ljudi na ovim prostorima.
A svakome je znano da se i Lucić u startu svrstao na jednu od tih strana i stoga je i ovotjedna Preporuka on sam kroz njegovo stvaralaštvo.
Biograf će, poput Borisa Pavelića u Smijehu slobode – obimnoj knjizi Izdavačke kuće Adamić, kod nas već rasprodane – do sada najpreciznije zabilježiti bogatu povijest Feral Tribunea od njegova nastanka do nestanka (1983. – 2008.), podlistka, dodatka i novina kojima je Predrag Lucić dao nemjerljiv doprinos i koje su presudno utjecale na njegov život. I pored toga, ostat će mnoštvo sitnih nepoznanica koje se obično vežu uz legende kakve su Feral i Lucić. Jedna od njih svakako se tiče autorstva nebrojenih maestralnih minijatura, sabranih iz Ferala u knjigu Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti, koju je Lucić u biblioteci Feral Tribune 1998. objavio u koautorstvu s Borisom Dežulovićem. Nepoznanica je svakako i tko je autor krilatica s naslovnica ili impressuma Ferala, poput »bogu mili, a ni vragu nisu mrzski«, »tiednik izhodi glede i unatoč«, »rukopise ne vraćamo, piće ne plaćamo, vatru uzvraćamo«..., a nekako ni najmanje ne bi bilo čudno da je to upravo Lucić.
Upravo taj, do detalja razrađen i do savršenstva doveden, apsurd postao je zaštitni znak Lucićevog (potpisanog) stvaralaštva, bilo da je riječ o devet njegovih objavljenih knjiga ili pak zajedničkim nastupima s Dežulovićem na predstavljanju Smijeha slobode. Primjera radi, u posljednjoj knjizi Step by step – Stepinac (Adamić, 2016.) – zbirci pjesama objavljenih uglavnom u Novom listu i na Radiju Slobodna Evropa – Lucić nerijetko kao podlogu za svoju »inspiraciju« poseže za opće poznate rock, narodnjačke ili stihove iz šlagera, pretvarajući ih u vrhunsku satiru koja tjera suze na oči. Evo samo nekih: »U mislima krijem muku, Mišljenje mi mozak para, mislim da se zaboravim, Al‘ ego se veći stvara« (Mislim da se zaboravim, balzam za moždane vijuge, posvećena Zoranu Milanoviću); »Samo triput se ljubi, Sve je ostalo džaba – Zato ja ko baraba, Treći poljubac dam« (Samo triput se ljubi, posvećena Tomislavu Nikoliću); »Ti se mnogo šećeš I migriraš vrlo, Ovde proći nećeš, Meju sam zaprlo« (Nemoj da ideš mojom granicom, posvećena Miri Ceraru)... Sve ovo, naravno, mnogo autentičnije i bolje (treba li to uopće i reći) zvuči na snimkama zajedničkih nastupa Lucića i Dežulovića, a koje se u mnoštvo varijanti mogu pronaći na yuotubeu. Poznate pjesme u kombinaciji s poznatim likovima iz javnog života, nastale kao posljedica njihovih izjava ili djela na grohot su tjerale publiku diljem bivše Jugoslavije, ali i one u Europi.
Kako se već i iz naprijed rečenog može primijetiti, jezik je najbritkije oružje kojim Lucić, ali i svi feralovci općenito, barata(ju) u borbi protiv univerzalne gluposti. S tim u vezi svakako i naslov knjige Bezgaća povijesne zbiljnosti (Algoritam, 2010.) na najbolji način oslikava njegov odnos prema uniformiranom jeziku u Hrvatskoj iz devedesetih, odnos za koji je sam Lucić jednom prilikom kazao kako taj jezik nitko nije znao (govoriti), ali su zato svi bili lektori. Protiv tog i takvog jezika i shvaćanja općenito Lucić se borio svojim: svježim, originalnim i nadasve duhovitim. Stoga je Boris Pavelić zacijelo u pravu kada kaže da će Lucićevo sveukupno djelo tek biti predmetom višestrukog izučavanja, od novinarskih do književnih krugova.
Stoga, na koncu, recimo i da je čitanje bilo kog Lucićevog djela (osim do sada navedenih, tu su i Ljubavnici iz Verone, Durieux, 2007.; Sun Tzu na prozorčiću, Algoritam, 2009.; audio-knjiga Filter Jugoslavija, Reflektor Publishing, 2011.; Mjesec iznad Splita, Algoritam, 2012. i Gusle u magli, Algoritam, 2013.) susret s apsurdom koji je u izravnoj funkciji privođenja razumu. Apsurdno, zar ne? Kao i društvo u kojemu živimo.
Zlatko Romić
