Kada govorimo o kršćanskom pozivu, prva asocijacija nam je svećenički i redovnički poziv. Međutim, on se odnosi na sve koji su kršteni. Bog poziva svakog kršćanina i dodjeljuje mu određeno poslanje u ovom svijetu. O pozivu nam govore i liturgijska čitanja četvrte nedjelje kroz godinu.
Primjer proroka Jone
Prvo čitanje nam govori o pozivu i poslanju proroka Jone. Knjige koja govori o ovom proroku započinje ovako: »Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: ‘Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad velik, i propovijedaj…’« (Jona 1,1). Već u ovoj rečenici vidimo što za čovjeka znači Božji poziv. Bog je onaj koji bira koga će zvati i što će od pozvanog zahtijevati, tu nema ljudske volje. Druga važna odlika poziva je da on čovjeka tjera da izađe iz uobičajenog načina života, iz ustaljenih pravila ponašanja. Poziv je zaokret u odnosu na dosadašnje i pokret, akcija, »idi«. Božji poziv mijenja čovjekov život, kao što je promijenio Jonin. Svima nam je dobro poznato da je Jona pokušao pobjeći od Božjeg poziva, pokušao se skriti, ali, naravno, nije uspio. Želio je živjeti uobičajenim načinom života, nije se htio eksponirati kao Božji poslanik, nego biti poput ostalih sunarodnjaka, mirno uljuljan u svoju svakodnevicu. Dok čitamo biblijske retke o Joninom bijegu od Božjeg poziva, ne čudi nas njegova reakcija, jer i sami osjećamo da bismo tako učinili. Božji zahtjev je težak, nije ga lako ispuniti, znači veliki preokret i promjenu, nameće veliku odgovornost. Jona nije jedini u povijesti izraelskog naroda koji nije na prvu prihvatio zadaću povjerenu od Boga. Mnogi se među starozavjetnim velikanima nisu osjećali spremni biti pozvani od Boga, kao na primjer Mojsije, Hošea, Izaija, Jeremija… Svi su oni nastojali ostati po strani, ne prihvatiti zadaću koju im Bog povjerava, te željeli i dalje samostalno raspolagati svojim životom. Međutim, Bog ulazi u njihove živote i pokazuje da je poslanje Božjeg odabranika mnogo više od izvršavanja svakodnevnih poslova, da vršenje povjerene zadaće znači spasenje za druge ljude.
Preko proroka Jone Bog opominje Ninivljane, ukazuje da način njihovog života znači propast. No, ako se promijene, spasit će se. Bog poziva i koristi Jonu kako bi opomenuo one koji ne žive dobro. Na Jonine riječi Ninivljani povjerovaše Bogu i pokajaše se za svoja nedjela, te, pošto su se obratili, Bog ih poštedje. No, da bi Bog spasio Ninivljane Jona je morao izaći iz svog ustaljenog načina života, morao je izaći iz sebe i prihvatiti zadaću koju mu je Bog odredio. Morao se najprije on obratiti da bi mogao pozvati druge na obraćenje. Vidimo na Joninom primjeru kako je Božji poziv uzvišena zadaća koja nas okreće prema Bogu, prema drugome, koja nas upućuje prema nebu.
Isus poziva učenike
U središtu evanđelja je Isusov poziv prvim učenicima (usp. Mk 1,14-20). Tekst kaže da Isus Šimuna i Andriju poziva dok su ribarili, a Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, dok su krpali mreže. Dakle, Isus svojim prvim učenicima upućuje poziv dok su radili svoje svakodnevne poslove. Traži od njih da napuste ono što su do sada stalno činili i krenu za njim: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mk 1,17). Ovdje uočavamo razliku između starozavjetnog i novozavjetnog poziva. Bog je ranije slao izabranike da izvrše poziv, govorio je »idi«. Isus poziva na nasljedovanje one koje bira »Hajdete za mnom«. Božji poziv dobiva lice Isusa Krista, njegovog Sina. Samim tim novozavjetni poziv znači i radikalniju promjenu, jer za učenike on predstavlja potpuno napuštanje dosadašnjeg života. Oni ostavljaju stvari (mreže) i osobe (oca Zebedeja) koji su ih vezivali za dosadašnji način života, kako bi mogli prihvatiti onaj novi na koji ih poziva Isus.
Svi mi kršćani smo Kristovi učenici, prema tome svakom od nas on upućuje svoj poziv. Vidimo na primjerima iz Svetog pisma da odgovoriti na poziv znači napustiti sve što nas sputava u tome da vršimo zadaću povjerenu od Boga, znači načiniti zaokret u životu, ostaviti uobičajeno, što nam je tako milo, izaći iz komocije ustaljenih ponašanja i biti neobičan, Božji, biti zaista kršćanin. Kršćanski odgovor na poziv je postati ribar ljudi. Nije nam nužno biti svećenici za vršenje tog poslanja, nego ribariti svjedočanstvom kršćanske autentičnosti. Za to je potrebna promjena, zaokret, obraćenje. Prihvatiti Božji poziv za nas znači donositi Krista drugima, znači biti kršćanski drugačiji, kao što su bili apostoli.
