Sprega naroda s crkvom je poznata na ovim prostorima od kada je crkve i naroda. Bogobojazni sonćanski vjernici su se rado družili sa svećenstvom i odvajali dio svojih materijalnih dobara za crkvu kao čast i obvezu. O tome postoje mnogi zapisi kao i fotografije, a jedna od njih je i ova. Kada je točno snimljena za sada ostaje nepoznanica, jer je samo jedna osoba s fotografije među živima, a ona se više ne sjeća kada je to bilo. To je nama s lijeve na desnu u drugome redu osma, Eva Vidaković Galgina, rođena 1935. g. Još uvijek pamti i priča o suradnji mještana i svećenstva u Sonti.
Posjet sonćanskih vjernica i vjernika
Fotografija je snimljena u dvorištu karmelićanskog samostana, prema riječima vlč. Stjepana Beretića, dok je samostan bio obrastao puzavicama. Na fotografiji u prvom redu sjede: gospođa Vizentaner, mati vlč. (I. Vizentanera), budući vlč. Antun Miloš, Ujnicin (1935. – 2002.), vlč. Antun Gabrić (1922. – 2008.), vlč. Wendelin Schmidt (1928. – 1997.), vlč. Ivan Vizentaner (1930. – 1990.), budući vlč. Josip Miloš Abelov (1933. – 2006.) i Marica Zec, Ladudina zvana Tetica (1911. – 1993.). U drugome redu stoje: Marica Domić, Blažova (1909. – 1993.), Eva Domić, Čelina (1921. – 1990.), Pavka Kozbašić, Verglašova (1917. – 1988.), Marica Jakšić, Mišina (1929. – 2014.), Kata Matin, Čuvrkova (1926. – 1976.), Marica Miloš, Jajina (1919. – 2009.), Marica Zlatar, Đokina (1921. – 2001.), Eva Vidaković, Galgina (r. 1935.), Boriška Vizentaner (sestra vlč. Vizentanera) i Manda Vidaković, Galgina (1926.). Ovdje su na zadatku donošenja hrane i uređivanju samostana i okoliša.
Ovo nije rijedak posjet sonćanskih vjernica i vjernika (iako ih nema na snimku) drugim župama. Većina vjernica na fotografiji su članice Trećega reda, tj. Reda sv. Franje Asiškog koji je u Sonti osnovan 1905. U Sonti su ih u žargonu zvali franjuške. One su se međusobno oslovljavale sa sestro i pri susretu rukovale uz pozdrav »mir s tobom«, a odgovor je »i duhom tvojim«. Pozdrav i rukovanje je ostalo isto do današnjih dana. Trećoredice su bile predvodnice u žrtvovanju za vjeru. Njihov moto je bio da se sve može mijenjati na bolje, a naročito misli, riječi i djela. Sve poslove u crkvi, kao što su ličenje, čišćenje i uređivanje crkve, rad u polju na crkvenoj zemlji, okupljanje novih trećoredica, molitve, prikupljanje hrane za siromašne i za sjemenište su obavljale trećoredice. One su također i pjevale u crkvenom zboru. Eva Domić Čelina je imala hendikep s lijevom rukom i nogom, ali ju nije smetalo da u odsustvu kantora, bude zborovođa, svira na orguljama i služi u župi.
Sveopća oskudica
Sestra Eva Vidaković danas kaže: »Ko oće, ko neće, ko tijo, ko ne tijo, al, sestre trećoredice su bile tu«. Nije bilo lako prikupljati ni hranu, niti novac za sirotinju i sjemenište, jer je i u to vrijeme još uvijek bila sveopća oskudica. Ako su se vjernici oglušili na poziv s oltara, za milodare se išlo po selu od kuće do kuće. Sestre su prihod sa zemlje kao što su povrće, voće, žito, kukuruz najčešće prodavale na tržnici uvijek po dvije ili više njih. Pomno su bilježile svaki dinar koji su zaradile. Čist obraz imati pred Bogom i ljudima je bio njihov ideal i zadaća. Sestra koja ih je predvodila se zvala glavarica. Bila je odabrana između njih. Bila je to pismena osoba bez ljage na imenu, visprena i sposobna za mnoge poslove. Kao po pravilu, obično su to bile vrlo autoritativne osobe koje su znale »držat konce u ruka«. Tako je red od strane seljana bio izuzetno poštovan i cijenjen.
Općenito, sve žene u Sonti su tokom povijesti bile oslonci svećenstvu i crkvi, bilo da su to bile obične žene, pjevačice u crkvi, trećoredice ili sluškinje u župi. Međusobno su se uvažavale i u svome osobnom životu su imale veliku potporu svih navedenih.
»Ni u zlu ni u dobru nisi bio odbacit, al ni ostavit sam. Uvik si mogo računat na svećenika i na sve ne koji dolazu u crkvu«, kaže sestra Eva.
Na blagdan svete Elizabete, zaštitnice franjevačkog svjetovnog trećega reda, trećoredice su pomno obilazile bolesnike po selu, tješeći ih i pripremajući za božićnu ispovijed i pričest. Zanimljive su bilješke sestre Eve Vidaković u kojima piše ovako: »Sestra Kata obišla danas sedam bolesnika. Sestra Marica pet... Sestra Pavka devet, a ja deset. Još ću se potruditi osim Elizabete pronet što više ljubavi Srca Isusovoga i Duha svetoga«.
U pomoći su bili jednako i vjernici muškarci. Oni su obrađivali crkvenu zemlju, sakupljali plodove i također ili proslijeđivali u druge potrebite župe, sjemenište ili prodavali. Novac je išao u župsku blagajnu koja je održavala crkvu i župu.
»O, često su natovarita kola sa upregnitima konjma išla u Sombor. Ako nije bilo puno milodara, dvi po dvi sestre su latile košar izmeđ sebe, kogod ji je pribacijo do železničke, kolma, sile su na voz i pravac Subatica, jel Sombor. Uvik je komu tribalo pomoć. Gladni i bolesni je bilo i biće«, kaže sestra Eva, sada starica u poodmakloj staračkoj dobi.
Ruža Silađev
