U poslidnji despetnajs godina u bać Ivino selo malo–malo, pa stali dolazit niki doktori za paoršag. I svi velu, ne može se posijat žita i kukuruza, metnit malo bašće, držat pešes kravica, jato živine i uranit koje leglo prasaca, pa otoga živit. Po njima triba radit cilu godinu, a ne zimi bazdalikat, pa onda čekat da ti država dade. Njemu to bilo čudno. Dobro se sića pokojni tetka i teta Ane, dadine sestre. Cili život proveli na salašu, čak tamo bliže Dunova, a otranili i šes dice. Okolo salaša imali maksim zemlje, pa svake jeseni tetak sijo deset lanaca žita, sprolića pet lanaca kukuruza, a no nomu što ostalo, izmeđ salaša i kanala, ogradito plotom o simenjače, bilo teta Anino carstvo. Tamo na polak komata, bliže kanalu, metala veliku bašću, a na druge pole bi posijala kukuruza šećeraca. Ka bi ji zagrtala, nuz kukuruze bi metala gra, noga starovirckoga, što o njega papula bude najslađa i najlipše meriše. U bašću nema šta ni metala. Voda blizu, ona vridna, još je i dica pomagala dok nisu ošla na veće škule. I bome, sve je išlo za rukom. Krave redovno muzla ručno, nisu imali ni struje, ni nikaki sokoćala. Svakoga petka bi napravila koju kilu sira. Na pijacu imala tezgu, pa bi svake subote iznela što bi kroz nedilju pripravila. I lipo se živilo o toga, u kuće jim ni ništa smilo falit, ni ruva, ni kruva. Što stari kažu, ti nisu kupovali šećer na frtalj. Dicama dali kruva u šake, troj svršili velike škule, pa ostali u varoši, dvoj zanate, otvorili jim radnje. Kupili i veliku kuću u selu, sve o salaša i zemlje. Najmlađega mislili ostavit ko nji, velu dosta su stekli, još samo da ga oženu, pa nek dalje teču on i njegova. Bać Iva se samo naškobijo, pa se malo bolje udesijo na stolcu. Gleda toga doktora što sto divanit o paoršaga i ope mu ništa čudno. Vamo lipi ancug, na noga lagovane cipele, a ka stane divanit, ne zna se sustavit. Po divanu bi reko da sve znade bolje o paora, al po šakama i obrazma dade se vidit da taj nikad ni bijo ni na vitru ni na suncu. Te doktore prvo dovađali ni što voljili ne što bać Ivine tili zarđanom kašikom. Potli ji dovađali ni što skinili ve, pa malo vladali misto nji. Jedno vrime ji stali dovađat i bać Ivini, a poslidnji nikoliko godina kum Tuna. I o nji svaki put dojdu drugi, nikad dvaput. Jedino bi po divanu čeljade reklo da su svi isti, mada drugače izgledu. I svi doktori. I svi divanu da ni što prija dolazili ništa ne znu, jal nisu ni učili u pravima škulama. A divanu i ništa što bać Iva nikako ni ni mogo razumit. Prvi što dolazili, velu mante se žita i kukuruza, notomu nikada nećete zaradit. Latite se puževa, to sad ide, a i država će vam pomoć. Došli drugi, velu mante se puževa, triba sadit jagode. I tako iz godine u godinu, a uvik: država će pomoć. Evo, vaj ope divani o nikaki aronija i borovnica, veli njeva ravnica dušu dala za tako štogoda. A i država će pomoć. Pun riči ko patka g....., što bi rekli stari. Jedino ni zno odvratit ka mu bać Iva pito jal bi onda bilo dobro kukuruze i žito it sijat na Kopaonik.