Lyon je poznati grad u Francuskoj, svjetsku slavu stekao je još u poznom srednjem vijeku kada je njegova manufakturna proizvodnja svile postala poznata diljem Europe. Koncem XIX. vijeka, kada je naš grad ubrzano krenuo putem razvoja i njegovi stanovnici su postojali sve bogatiji. Lionska svila bila je mjerilo i odraz bogatstva, napose među pripadnicama ljepšeg (i vrjednijeg) dijela bunjevačko-hrvatskog stanovništva. Imati haljinu od lionske svile bio je pitanje prestiža. Na starim fotografijama možemo vidjeti kako ponosno u raskošnim nošnjama, pojedinačno ili grupno, poziraju, šetaju se Korzom ili tržnicom što su ovjekovječili tadašnji fotografi. Danas su u modi jeftine krivotvorene modne marke podrijetlom iz Kine. No, ne želim o tome dalje zboriti. Između dva grada postoji još jedna sličnost. Otprilike u isto vrijeme, oko 1985. godine, u oba grada su razmišljali o rekonstrukciji ostarjele kazališne zgrade. Naime, te godine u subotičkom teatru započinje »ristićevska era« i tijekom njegove prve režije, Madách komentari, glumci i publika svečano su napustili kazališnu zgradu, da bi je prepustili rekonstrukciji, istina bez valjanih arthitektonskih planova. U Lyonu su pak raspisali međunarodni arhitektonski natječaj, koji se završio 1986. godine na kojem je pobijedio arhitekt Jean Nouvel. Po njegovim planovima započeta je rekonstrukcija zgrade, koja je završena 1993. godine. Iste godine i u našem gradu je završen natječaj, istina samo za arhitekte iz Srbije. Rezultat natječaja bio je neuspješan, jer nije dodijeljena prva nagrada.
Opera de Lyon
Neki psiholozi smatraju da internet ne djeluje dobro na psihu mladeži i preporučuju roditeljima da utječu na svoje potomke da što manje koriste ovu suvremenu »pošast«. Nasuprot ovome, starijim i najčešće usamljenim osobama preporučuju da provedu što više vrijeme uz kompjutor. Ja sam »discipliniran« i dosta vremena provedem »guglajući« po »netu«. Najčešće gledam ono što mi je u Subotici nedostupno: kazališne predstave, opere i balete. Tako sam neki dan naletio na operu Béle Bartóka Plavobradi, koji se izvodio u lyonskoj operi. Prije početka predstave prikazan je jedan kratki dokumentarni film o novoj zgradi, u kojoj su smješteni Opera i Balet. Ugodno je bio gledati jedno suvremeno kazalište u koje nas je vodio tadašnji ravnatelj. Reporter mu je postavio i nekoliko pitanja. Među ostalim, pitao ga je: »koja je Vaša omiljena predstava?«. Iznenadio me je njegov odgovor: »Pseće srce Mihaila Bulgakova«. U doba socrealizma čitao sam ovaj nadrealističko-satirični roman koji se odigrava u staljinističko doba. Napisan je 1925. godine, ali tekst je bio konfisciran, objavljen tek osamdesetih godina. Tema je: jedan poznati ljekar, poput novog Frankensteina, od jednog psa lutalice i jednog lumpenproletera stvara hibrid »pas-čovjek« pod imenom Polikarp Polikarpovič Šarov. Taj se »novi čovjek«, ideal tog doba, pokušava oteti kontroli svog tvorca i traži pravo na slobodu, te tako prolazi sve nedaće tog doba u SSSR-u, i na koncu konstatira da mu je daleko bolje bilo biti pas nego čovjek. Nisam znao da je roman dramatiziran, ali to nije nikava novost u suvremenoj umjetnosti. Primjerice, od najpoznatijeg romana ovog pisca Majstor i Margarita napravljeno je nekoliko filmova, filmskih serija, kazališnih drama, mjuzikl, mislim čak i balet.
Jedan san
Te noći, kada sam virtualno bio u lyonskoj operi sanjao sam jedan čudan san. Bio sam na otvaranju nove subotičke kazališne zgrade. U predvorju sam mogao vidjeti mali video o historijatu ovog teatra, a nakon ulaska u salu sjedio sam u drugom redu (u prvom su sjedeli svi prijašnji gradonačelnici koji su bili zaslužni za izgradnju nove kazališne zgrade). Ono što je bilo čudno jest da su, baš poput mene, svi bili mladi, tj. onakvi kako ih ja pamtim. I u gledalištu su sjedili samo mladi. Među njima prepoznao sam i djecu mojih prijatelja, školskih drugova koji su se vratili iz inozemstva. Na repertoaru je bila adaptirana verzija Bulgakovljevog Pasjeg srca. Kako se to često događa u suvremenoj umjetnosti, redatelj je komad postavio u naše doba i ona se odigrava u suvremenoj Srbiji. Glumci su govorili svojim materinjim jezicima, tj. hrvatski, srpski, odnosno mađarski pošto su skupljeni iz tri postojeće drame kazališta. Za gledatelje je bila osigurana skoro neprimetna slušalica, pomoću koje su simultano mogli pratiti tekst drame. Pas lutalica bio je isti kao i moj pas Bobika. U pauzi smo bili u rekonstruiranom Klubu umjetnika i... Probudio me je lavež našeg psa, koji je razgovarao psećim jezikom s komšijskim kerovima.
