Prošlo je božićno vrijeme. Svi smo u tom vremenu bili više pobožni nego inače. Neki, koji kroz godinu gotovo nikad ne dolaze u crkvu, sada su dolazili, svi smo se više molili, pjevali božićne pjesme… Jaslice i mnogi drugi običaji vezani za ovo vrijeme potaknuli su u ljudima osjećaj pobožnosti. Svi su se osjećali isto. I kao da je u to vrijeme lakše vjerovati. Potaknuti tom općevjerničkom atmosferom donijeli smo i neke vjerničke odluke koje smo nastojali provoditi u blagdanskom vremenu. No, to je sve iza nas, započelo je vrijeme kroz godinu. Nestalo je vjerničke razdraganosti, nema simpatičnih običaja koji nam pomažu da se osjećamo više povezani s Bogom. Što sad?
Vraćamo se svojoj svakodnevnoj rutini, pa i u pogledu vjere. Budući da nema više tog općevjerničkog ozračja, postaje nam teže vjerovati, jer nam se opet Bog čini dalek i nedohvatljiv, pa, opravdavajući se tim osjećajem, prestajemo ga tražiti, prestajemo se moliti, ići u crkvu… Ostavljamo svoju vjeru na čekanju do sljedećeg blagdana, kao što smo ostavili blagdanske dekoracije da čekaju sljedeći blagdan. No, čitanja druge nedjelje kroz godinu govore nam o tome da je Bog prisutan i u našoj svakodnevici, da ga možemo čuti i osjetiti, ali moramo biti otvoreni za taj susret, odnosno naša vjera treba biti živa i aktivna, a ne »na pauzi« do sljedećih blagdana.
Slušati Božju riječ
Put vjere nije jednostavan. Ponekad je teško razlučiti što dolazi od Boga a što ne. O tome nam svjedoči i prvo čitanje (1Sam 3, 3-10.19). Dječak Samuel živi u blizini Hrama, svakodnevno sudjeluje u hramskoj liturgiji, oko nje pomaže, moli se s vjernicima, sudjeluje u prinosu žrtava, prima pouku od svećenika Elija. Možemo reći da je Samuel svakodnevno bio u Božjoj blizini. Način njegova života povezivao ga je s Bogom. Ipak, kada ga Bog poziva, on ne prepoznaje njegov glas, misli da ga Eli zove.
Situacija u kojoj se našao Samuel događa se i današnjim vjernicima. Mnogi idu svakodnevno u crkvu, mole se, poznaju riječ Božju. No to nije dovoljno. Božja riječ treba odjeknuti u našem srcu. Zato se ona ne sluša samo ušima, nego cijelim bićem. Naravno da to nije lako, osobito što stalno moramo slušati nečije riječi, pa nas to zamara, te često ne slušamo dobro. Tako zamoreni od slušanja ljudskih riječi i Božju riječ slušamo površno, ne dopuštajući joj da u nama odjekne. Potrebno se vježbati u slušanju Božje riječi. Zato i Eli poučava Samuela kako treba stati pred gospodina, kako mu otvoriti razum i srce da bi razumio upućenu mu riječ. Mi često mislimo da Bog govori nerazumljivo, da ga je teško shvatiti. Na Samuelovom primjeru vidimo da nije tako, nego mi ne znamo slušati, ili Božji glas pripisujemo nekom drugom. Stoga riječ Božju trebamo slušati pažljivo i cijelim svojim bićem, ali i trebamo se dati poučiti, bez obzira koliko smo stari i što sve mislimo da znamo.
Svjedočanstvo
Ipak, slušanje nije dovoljno, o tome nam svjedoči evanđelje (Iv 1, 35-42). Ivanovi učenici su čuli što on govori o Mesiji, a kada su ga susreli, ne žele više samo slušati, nego ga pitaju: »Učitelju, gdje stanuješ?«, na što ih Isus poziva da dođu i vide. Dakle, za vjeru nisu dovoljne samo riječi nego je potrebno i promatranje. Možemo misliti kako je Isusovim suvremenicima bilo lako vjerovati kada su vidjeli njega i sva njegova čudesa i znamenja, a nama je to jako daleko, te nam je mnogo teže sve to prihvatiti vjerom. Ipak, i danas možemo vidjeti Isusa na djelu, i danas nas ono što vidimo može uvjeriti pa da počnemo vjerovati, a to je svjedočanstvo. Kršćanin je pozvan svjedočiti, ne samo riječima, nego djelima, životom. Tako vjera živi i širi se. Ali, ne trebamo samo tražiti tuđa svjedočanstva kako bismo vidjeli da je Krist i danas živ i prisutan, nego mi trebamo biti oni koji ga svjedoče.
Neobičnim pitanjem gdje Učitelj stanuje učenici zapravo žele saznati gdje to uvijek kada im zatreba mogu pronaći Isusa. Isus im ne odgovara, nego ih vodi da vide. Tako im otkriva sebe u potpunosti, pokazuje se tko je i kakav je. Naš stan znači našu najskrovitiju privatnost, u njemu se u potpunosti razotkrivamo kakvi jesmo. Tako Isus učenicima nije samo pokazao gdje ga mogu uvijek naći, nego je i sebe razotkrio. Isto želi i od nas: da se ne pretvaramo, nego da razotkrijemo svoje vjerničko lice pred društvom u kojem živimo.
Isus je danas prisutan svugdje, ako ga želimo susresti to uvijek možemo kroz molitvu i čitanje Svetog pisma. Ipak, povlašteno mjesto susreta je euharistija, to ne smijemo zaboraviti.
