Sestra Blaženka Rudić svoj Povratak iskonu objavila je u sunakladi Katoličkog društva Ivan Antunović iz Subotice u seriji Duhovnost i Sestara dominikanki, Kongregacije svetih anđela čuvara u 2016. godini. Knjigu je uredila Katarina Čeliković, a pogovor je napisao Lazar Novaković. Prva njezina zbirka pjesama je Dragocjena blizina iz 2001. godine. Povratak iskonu podijeljen je na tri tematske cjeline, s naslovima Zatočena u kamenu, Tajne duše i Razgovori s mojim pokojnima.
Svaka od ovih cjelina nadovezuje se na prethodnu te možemo kazati kako su naslovi cjelina u čvrstoj smisaonoj vezi s pjesmama koje im pripadaju. Zatočena u kamenu je pjesnička cjelina koja donosi glas s mora, s kamena koji dopire do rodne ravnice, obraća joj se kao dragome biću, kao bliskoj slušateljici. Lirski subjekt fizički je odvojen od rodne ravnice, ali su njene slike i mirisi duboko prisutni u svijesti. Ravnica je i simbol svevremenosti, stalnoga trajanja spram kojega pjesnikinja mjeri svoje trajanje među ljudima. Ravnica je za pjesnikinju isto što i dom koji čeka onoga koji mu se uvijek vraća.
Slikama morskog predjela suprotstavljaju se prizori ravnice koja je s lirskim subjektom živa, diše i pjeva:
Moj pogled se odmara na žitnim poljima
Moj dah se osvježava na žutim suncokretima
Moje uši slušaju pjesmu zrikavaca nad uspavanim ravnima
Na početku pjesničke zbirke, u dijelu nazvanom Zatočena u kamenu, autorica ponovno iznova duboko proživljava vrijeme djetinjstva koje je prošlo. Djetinjstvo je u stihovima baza kojoj se u tišini i s čežnjom u stihovima vraća. Svevremenost ovih stihova i nit koja drži na okupu prošlost i sadašnjost sadržana je u prirodi koja je uvijek ista, nekada u djetinjstvu, kao i sada.
Cikličnost je također bitno obilježje ove poezije. Ona se ogleda u prirodi, točnije rečeno ravnici na kojoj se smjenjuju godišnja doba. Svako od njih povezano je s određenim blagdanima i razdobljima u vjerničkom kalendaru.
Tajne duše donose poeziju izniklu iz brižljivo čuvane tišine. Ova tišina plod je kontemplacije i molitve i u njoj se obraća Bogu, gospodaru vremena. U mnogim pjesmama, posebice onima smještenim u Tajne duše u toj vapijućoj tišini prolazi Krist. Pjesnikinja je moliteljica, budna u tišini. Njena tišina je ljudska, često mučna, pusta i teška. No, njena tišina ima i drugu dimenziju. To je molitvena tišina, ona koja budno iščekuje i vapi za dolaskom Krista koji je može iscijeliti i učiniti njenu ljudsku tišinu plodnom. Lirskom subjektu ovdje se pred očima pojavljuje cijeli život kao u slici, prošlost i sadašnjost zajedno prolaze onom ravnicom djetinjstva u kojoj su svi oni dragi i bliski kakvi su bili i kakve ih je pjesnikinja voljela. Oni se poimenice spominju u pjesmi i pozivaju u posljednjoj cjelini ove zbirke, nazvanoj Razgovori s mojim pokojnima. Ovdje im se pjesnikinja obraća u sadašnjem trenutku, prisjećajući se svega lijepog što je uz njih vezuje.
Pjesme su pisane bunjevačkom ikavicom i hrvatskim standardnim jezikom koji se međusobno prepliću, onako kako je to, možemo pretpostaviti, i u govornom jeziku pjesnikinje. Otvoreni vokali kakvi su svojstveni bunjevačkoj ikavici, ovdje se stilskom figurom asonance osobito naglašavaju i oslikavaju široki, otvoreni prostor autoričina iskona, nepregledne bačke ravnice.
U ovoj pjesničkoj zbirci pjesnikinja se vraća svome iskonu, ravnici, koja ju je u djetinjstvu još oblikovala, dala joj širinu pred pogledom i u mislima. Pjesme su putovanje u kome prolazi svojim životom, polazeći od mora i kamena i vraća se početcima.
Klara Dulić
