U mjuziklu Ljubav na talijanski način, kojega se Jelka Asić prihvatila postaviti na ovdašnju pozornicu – s uspjehom je ostvarila izazov usuglašavanja trostruke zadaće: djelujući iz rakursa redatelja, koreografa i tumača glavne ženske uloge. Dugogodišnja prvakinja isprve subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, a također i kasnije, u razdoblju Narodnog pozorišta – Népszínház, tijekom loše prikrivena pokušaju oduzimanja značaja dvama cjelovitim kazališnim institucijama, kada su istovremeno dva teatra, HNK s Magyar Színházom preimenovani u dramske ansamble, već kad su akteri dnevne politike uvelike postali svjesni razmjera, ne samo izravnog, već i kapilarnog, utjecaja kazališta i na njegovoj pozornici ustoličena jezika, odakle se rasprostire kroz različite aspekte javnog života, a osobito u domeni tzv. kulturne politike.
Inače, ova predstava spada među ona glazbena djela koja bi se, sporadično, »poradi mira u kući« uvrštavala u repertoar dva dramska ansambla ovdašnjeg kazališta, a nakon ukidanja Subotičke opere i baleta, sredinom pedesetih godina, budući da je publika i nadalje ne samo očekivala već i neuvijeno tražila vrckave komade stanovite dinamike, brzine i lakoće igranja, rado ih gledajući, te ih je redovito pratila i potraga za kartom više.
I premda je posjećenost glazbom obogaćenih predstava bila zamjetno znatnija, što je razmjerno uvećavalo i prihode, kazališna je uprava s neskrivenom zadrškom prihvaćala njihovu postavku, jer navodno nisu svi članovi kazališnog ansambla raspolagali s dovoljno iskustva, a neki ni s potrebnim pjevačkim i igračkim sposobnostima. Svoje stajalište o tome Jelka Asić nedvojbeno izriče izbjegavajući izazov verbalnih rasprava, angažirajući u mjuziklu Ljubav na talijanski način bezmalo cijeli ansambl. Razumije se, predstavu su nosili Jelka Asić i Aleksandar Ugrinov, izvođači provjerenih pjevačkih mogućnosti. Ocjenjujući ovu predstavu, Ivanka Rackov je istakla kako su i svi ostali sudionici u ovom mjuziklu ugodno iznenadili gledatelje svojim glasovnim mogućnostima, te smislom za ritam i pantomimu.
Kao što je već zapaženo, od devet komada postavljenih na scenu subotičkog kazališta u sezoni 1966./67., osim Shakespeareova Hamleta i drame Filip i Jona Irwina Shawa, na repertoar je dospjelo sedam uistinu laganih i zabavnih komada kako bi se udovoljilo publici. Bile su to predstave Zla žena, Hlače, Treća želja, Djevojka s pjegavim licem, Ode Bolto na ogled, Ljubav na talijanski način i Kad Bog đavlu kumuje.
Iz ovih se igrokaza ni po čemu ne bi moglo zaključiti kako su tijekom te druge polovice šezdesetih godina političke i gospodarske prilike u Jugoslaviji pogodovale nastanku drukčijeg ozračja u kojem se počinju postavljati i mnoga po režim neugodna pitanja, te otvarati osjetljive rasprave o međunacionalnim odnosima, koji su se zorno prelamali kroz pitanja koja se tiču jezika.
Različita iskustva rasvjetom istoga jezika, kulture i politike
Kada je zagrebački tjednik Telegram objavio ožujka 1967. godine Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, javnost u zemlji saznaje da je iza nje stalo dvadesetak najuglednijih znanstvenih i kulturnih institucija u Hrvatskoj. Njome se traži ravnopravna uporaba hrvatskog, makedonskog, slovenskog i srpskog jezika u saveznim ustanovama te dosljedna primjena hrvatskog književnog jezika u Hrvatskoj, gdje su oduvijek bili osjetljivi na posebnost vlastita jezika i njegovo očuvanje, a naročito od XIX. stoljeća kada on postaje nezamjenjivi medij u očuvanju narodne samobitnosti i identiteta naspram talijanskih, njemačkih i mađarskih pritisaka i utjecaja. Nakon 1918. evidentna su i neskrivena srpska uplitanja i ambicija, a osobito ona tragom srodnosti dva jezika, u neskrivenu nastojanju da se srpski nametne hrvatskom. I grubo i salonski, redovito »previđajući« razlike u vlastitu korist, postupno marginalizirajući i potiskujući hrvatski jezik.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika je u službenim političkim krugovima ondašnje zemlje primljena loše, u orkestriranoj zlovolji, pače neprijateljski, budući da poruke njezina teksta razvidno sežu dalje, šire i dublje od pukih jezikoslovnih tema, zadirući u do tada tabuizirana mjerila istinske nacionalne ravnopravnosti naroda, hrabro ukazujući na potiskivanje hrvatskog jezika, a time i Hrvata.
Tito i njegovi pobočnici s njima svojstvenom lakoćom prepoznali su krivce u Matici hrvatskoj, Društvu književnika, Katedri za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Matici iseljenika, Institutu za historiju radničkog pokreta i u svim onim pojedincima koji su je potpisali kao što su Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Miroslav Krleža, Franjo Tuđman i mnogi drugi.
Unatoč žestoke osude režima i progona njenih potpisnika, Deklaracija je pridonijela tomu da se uredbe saveznih tijela počnu objavljivati na jezicima svih naroda, što je bio uvod u njihovu postupnu emancipaciju. I u subotičkom teatru dao se naslutiti dašak promjene kada su dvojica uglednih kazališnih djelatnika: redatelj Petar Šarčević, kao i tadašnji lektor, odnosno i upravnik Josip Buljovčić sastavljali Prijedlog repertoara Drame na srpskohrvatskom jeziku za sezonu 1967./68. pišući ga na hrvatskom jeziku i pružajući ga na uvid ne samo stručnoj nego i široj javnosti (Rukovet, 10, 1967.).
