Na kraju svake godine vrijeme je da se zbroji sve ono što je u proteklih 365 dana ostalo iza nas. I lijepo i ružno. Da se zbroji ono što će se pamtiti kao uspjeh ili promašaj godine. A u tih 365 dana odlazeće 2017. godine bilo je svega. Nešto od toga će se pamtiti, a nešto već koliko sutra zaboraviti kao da nikada nije ni bilo.
A kada je riječ o somborskom gospodarstvu tu se ova 2017. godina komotno može zaboraviti. I čak reći: ne ponovila se. S razlogom. A jedan od debelih razloga je to neko prokletsvo koje (godinama) prati Sombor koga investitori obilaze kao da je, Bože me sačuvaj, kužan. Nitko ni kamen temeljac da postavi, a kamoli otvori kapije neke tvornice (ne računam tu kapije tržnih centara). I kada je o gospodarstvu riječ, ova 2017. ostat će upamćena i po trakavici zvanoj Tvornica obuće Boreli. Prvo je u nju zakoračio biznismen iz Beograda, koji uzgred budi rečeno nema veze s proizvodnjom obuće. I završilo se (ili možda i nije) onako kako se dalo i očekivati. Biznismen je napustio zakupljene hale (on će reći radnici su napustili posao), radnicima ostao dužan plaće, ali s 3,6 milijuna dinara u džepu koliko je dobio na ime zapošljavanja 20 radnika. Strojevi stoje četiri mjeseca, a onih stotinjak radnika koje je angažirao sjedi kod kuće. Dotle se bitka za zakup Borelijevih pogona vodi negdje dalje od Sombora. Bivši zakupac ne odustaje (ima i vjetar u leđa), ali ne odustaju ni nekdašnji partneri iz Njemačke (koje, uzgred budi rečeno, priželjkuje dio bivših radnika Borelija). A čiji će interesi odnijeti prevagu možda će razriješiti početak 2018. godine. Na izmaku ove godine nešto je jasnija situacija s tvornicom akumulatora (ili bolje rečeno: onoga što je od nje ostalo), jer sasvim je izvjesno, čak i potvrđeno potpisivanjem ugovora i plaćanjem, da je ona prešla u ruke švicarskog investicijskog fonda. Poslu se sada nadaju bivši radnici, a ako je vjerovati obećanjima, posla će biti za 400-500 radnika. Zaostale zarade, a one se mjere stotinama tisuća dinara, davno su zaboravili.
Proizvodi se ne samo u tvornicama već i pod otvorenim nebom. Berićet u toj proizvodnji obećana je onima koji su razgrabili državne njive, ne pitajući za cijenu. Samo obećana, jer kada se s jedne strane stavi ono što su platili da bi orali državne njive, a s druge ono što su zaradili, teško da postoji matematička operacija koja bi u konačnici dala taj berićet. Ili je možda pozadina te priče sasvim drugačija?
Z. V.
