Nedjelju nakon Božića slavimo Svetu obitelj. Ovaj blagdan nas potiče na razmišljanje o našim obiteljima. Statistike, kao i brojni primjeri iz našeg okruženja, pokazuju nam da je obiteljski život u ozbiljnoj krizi. Brojni su uzroci takve situacije u našem društvu. Izgleda ipak da su problemi ekonomske prirode najviše opteretili obiteljsku zajednicu, koja doživljava slom pod težinom nedaća koje ne može riješiti sama. Sociolozi će pronaći još mnoge druge razloge, no mi vjernici ne možemo ne primijetiti da je ključni problem u našim obiteljima nedostatak vjere. Ponekad je život toliko težak da samo vjera može održati obitelj na okupu. Upravo zato nam liturgijska čitanja na ovaj blagdan govore o praocu naše vjere, Abrahamu, koji je svojom vjernošću Bogu stekao i sačuvao svoju obitelj.
Abrahamova vjernost
Abraham je čovjek vjere i kao takav uzor vjernicima sve do danas. Bog pred njega stavlja različita iskušenja, no on ih uspješno prevladava jer ima povjerenje u svog Boga. Prvi težak i neobičan zahtjev koji Bog od njega traži je da napusti svoju zemlju i krene u nepoznato, te se nastani negdje gdje će biti stranac, u tuđu zemlju, među tuđi narod. Iako je bilo teško izvršiti taj zahtjev, Abraham ostavlja sve i poslušno kreće. I mi smo tako pozvani, ne napustiti svoju zemlju, nego svoje ideale, ideje, svoj ego, navezanost na ovaj svijet, izaći iz sebe da bismo se mogli susresti s Bogom. Vjera u nepoznatog Boga oslobađa Abrahama od zarobljenosti ovim svijetom, te on postaje slobodan prepustiti se Bogu koji ga vodi. Vrhunac Abrahamove vjere je spremnost da žrtvuje svoga sina. Tim činom potvrđuje da se ništa ne smije pretpostaviti ljubavi prema Bogu, te da jedino u ljubavi prema Bogu sve zadobiva svoju pravu vrijednost, a Bog sve okreće na dobro. Abraham je povjerovao i kada mu je Bog rekao da će, unatoč svojoj starosti, dobiti sina, te da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu. Sara već nije imala vjere koliko i Abraham. Ona se na ovo Božje obećanje nasmijala. Bilo joj je nevjerojatno da ona, žena u godinama, rodi dijete. Sumnjala je u Božje djelovanje. No, Bog je prekorava i ona počinje vjerovati. Njihovu vjeru Bog je nagradio Izakovim rođenjem.
Obitelj Abrahama i Sare pokazuje nam da ne mora biti lako u životu da bi se sačuvalo obiteljsko zajedništvo. Ono jedino što čuva to zajedništvo je vjera. Samo tamo gdje obitelj vjeruje u Boga i pouzdaje se u njegovu moć, samo tamo gdje izlazi iz svojih navezanosti i postaje mjesto Abrahamova izlaska iz poznatog prema nepoznatom, potpuno predana vjeri i povjerenju u Boga, obitelj ostaje u zajedništvu, težeći prema svetosti svete obitelji.
Bog u obitelji
Obitelj Abrahama i Sare samo je slika svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Marija je, poput Abrahama, rekla svoje »da« Bogu i zaputila se na put u nepoznato – pristala je roditi Božjeg Sina iako nije znala ni što to točno znači ni kako će biti. Ali, vjera ju je ponukala da odgovori potvrdno na anđelovu vijest. Abraham svojom vjerom dopušta Bogu da uđe u njegovu obitelj, a Marija svojom uvodi Boga u ovaj svijet. Josip, također, vjeruje. On prihvaća u svoju obitelj Božjeg Sina, brine se za njega i dopušta s potpunim povjerenjem da ga Bog vodi. Tako oni postaju sveta obitelj, jer se u njoj rodio i rastao sam Bog. No, sveta obitelj svakoj obitelj pokazuje put prema svetosti, a taj put je vjera.
Život na ovom svijetu je težak, pun različitih nevolja i teškoća. Ni sveta obitelj nije bila pošteđena ovozemaljskih briga. Ključno je u takvim trenucima vjerovati i dopustiti Bogu da nas vodi. Zajednička molitva je ono što jača obiteljsku vjeru, povezuje njezine članove međusobno i s Bogom. Zato obiteljski život treba graditi na vjeri i molitvi, tako će naša obiteljska zajednica biti osnažena, te neće pokleknuti pod teretom problema. Jer, samo tamo gdje se obitelj ne okreće sama sebi, gdje ne dopuštaju da im usmjerenje bude isključivo ovozemaljsko, nego se okreću Bogu, tamo je blagoslov. Samo tamo gdje članovi obitelji nisu zarobljeni svojim egom, gdje ne vrednuju stvari mjerilima ovoga svijeta, nego slave Boga, za nagradu dobivaju mir. Zato dopustimo Bogu da se nastani u naše obitelji, s povjerenjem u njega prihvaćajmo ono što nam život donosi, molitvom se povezujmo s njim i pokažimo mu da na njega računamo.
