U kazališnoj sezoni 1966./67., sudeći prema izvedenim djelima i zapažanjima kazališne kritike repertoar je gotovo u cijelosti bio sastavljen od tzv. laganih i zabavnih komada kako bi se udovoljilo pretpostavljenim zanimanjima i očekivanjima publike, i njezinu ukusu – izuzmemo li Shakespeareova Hamleta i dramu Filip i Johna Irwina Shawa. U tom kontekstu, u traganju za djelima koja neće biti odviše zahtjevna, treba gledati na praizvedbu komedija iz narodnog života Ode Bolto na ogled, u režijskoj postavci Mirka Huske, i na predstave kao što su: Zla žena, Hlače i Treća želja, dok je u ansamblu Mađarske drame, s istim nakanama, postavljena glazbena komedija francuskog pisca Marcela Mitua Lov na muževe, u režiji Károlya Szásza.
Slabokrvna komedija naravi
Osim toga, publika je imala prilike vidjeti i dvije ispitne predstave polaznika subotičkog Dramskog studija koji je djelovao u okrilju Mađarske drame – muzičku komediju Georga Lavalla Slijepi putnik, u režiji Ide Versenyi i Molitva za Zsuzsu, Sándora Erdélya u režiji Mihálya Virágha. Također je, početkom ožujka, izveden na ovdašnjoj sceni poetsko-dramski recital književnika, pokretača i prvog urednika časopisa Rukovet, Lazara Merkovića List iz ljetopisa, a u povodu međunarodnog praznika Dana žena, kojega je režirao Mihajlo Jančikin. Uslijedila je potom predstava Djevojka s pjegavim licem ruskog pisca Andreja Uspenskog u režiji Mihálya Virágha, uistinu slabokrvna komedija naravi u kojoj nam pisac, prema zapažanju Ivanke Rackov (Rukovet, 3-4, 1967.), pokušava s dozom humora pokazati sukob različito odgojenih ljudi i njihovih nepodudarnih životnih shvaćanja. Pisac je svoje likove gradio manje-više shematizirano, te su tako na jednoj strani djevojka pjegava lica, Glaša, odrasla u domu za ratnu nahočad i njeno društvo, također djeca toga doma, dok su na drugoj strani pomalo razmažen i samoživ arhitekt Aleksej, njegova majka, liječnica Ana Petrovna, te prijatelji njihova doma i susjedi, svi dobrano lakomisleni, izvještačeni, usiljeni, uobraženi ili naprosto nadmeni. I dok se Glašino društvo iz doma odlučuje ići u Sibir, ondje raditi i iskušati vlastite sposobnosti, dotle Aleksej i svijet kojega on oličava sebično gleda samo na sebe, svoje potrebe i interese. Igrom sudbine Glaša se zaljubljuje i udaje za Alekseja, no, ubrzo uviđa svoju pogrješku i shvaća kako se neće uspjeti prilagoditi njemu i njegovima. Glaša se tada odluči poći sa svojima u Sibir, vođena potajnom nadom da bi se možda i Aleksej mogao izmijeniti i preobraziti, pođe li za njom, vođen ljubavlju, izmakne li se konačno majčinu i utjecaju njezina prijatelja, predstavnika starijeg naraštaja, arogantne i netrpeljive osobe, a u biti bijednoga karijerista.
Manje zapažene uloge
Kolikogod je ovo kazališno djelo pojednostavljeno, gotovo do crno-bijele derivacije, glumci su u njemu, prema ocjeni Ivanke Rackov, nastojali pružiti što potpuniji doživljaj gledalištu, tragom svoga znanja i iskustva stečenog na sceni, a osobito Jelka Asić tumačeći lik udovice koja izvana gledano živi za svojega sina, a zapravo ga terorizira svojom prenaglašenom majčinskom skrbi i Petar Radovanović u ulozi njezina sina Alekseja, mamine maze, bića smotane i smušene naravi, nesamostalne i za život posve nepripremljene osobe. Ostali sudionici u predstavi prema mišljenju Ivanke Rackov, ostvarili su manje uvjerljive i zapažene uloge, uključujući i darovitu Jelicu Vojinović, koja je tumačila lik Glaše, osobe u rasponu od zaljubljene djevojke do mlade supruge, što se suočava sa stanovitim životnim izazovima i poteškoćama.
