Svaki kontakt s kolekcionarom i velikim zaljubljenikom u stare fotografije Stipanom Mijokom priča je za sebe. Ovaj dobroćudni čovjekoljubac, bećar staroga kova, uvijek pun zanimljivih doživljaja, oplemeni dan i dušu svakog čovjeka vičnog pisanju. Šokac, rođen i odrastao u Plavni, uz šokački divan, bekrijanje i tamburu. Mlad se otisnuo trbuhom za kruhom. Po stjecanju mirovine, duše pune nemira zbog ratnih zbivanja devedesetih, nije se vratio u rodno selo, nego u Vukovar. 

»Naviknut od malih nogu na rad i samostalno zarađivanje kruha, nisam se pomirio s idejom da ću, poput većine umirovljenika, uz beskrajne isprazne priče u parku ili na šetalištu, uz šah, karte i domine, provoditi predvečerje života. Osjećao sam da imam još energije, pa sam predložio supruzi da ušteđevinu uložimo u neki obiteljski biznis. Ideja je dozrijevala, uobličavala se i dovela nas do kupovine ruiniranog i devastiranog hotela Lav. Obnovili smo ga i danas je to reprezentativni objekt, obiteljski biznis na najvišoj razini«, priča Stipan, donoseći nekoliko starih fotografija, među kojima je bila i ova koja je danas pred čitateljima. 

 

Trenuci davne prošlosti

 

»Stare fotografije su moja strast, hrana moje duše. Prikupljati sam ih počeo spontano. U početku samo obiteljske, kasnije od rodbine i svojih bivših sumještana iz Plavne, danas sve do kojih dođem. I sve su sortirane po albumima, tako da nema nikakve zabune kad želim neke od njih pregledati«, priča Stipan. 

Izdvaja jednu fotografiju, očito jako staru. Na njoj je ovjekovječen trenutak iz davne prošlosti, snimljen je starinski odjeven djed, koji sjedi na banku isto tako starinske zidane peći. Kaže da je za nju emotivno vezan, iako nije obiteljska. 

»Zanimljivo, uopće ne znam čovjeka koji je na ovoj fotografiji. Ne znam ni u kojem je mjestu snimljena, pretpostavljam u nekom od sela u blizini Vukovara. Dobio sam ju od jedne prilično stare žene na najlon pijaci. Po njezinoj priči taj starac i njegova supruga živjeli su u staroj kući nabijači, a roda i poroda nisu imali. Oni su pomrli, a kuća, poput svih koje su ostale bez vlasnika zarušena je, zub vremena učinio je svoje. Eto, kad već nisu ostala živa sjećanja, kakva ostaju kod potomaka, ova fotografija će zauvijek svjedočiti o jednom djeliću povijesti, bez riječi će govoriti o načinu življenja u jednom davno prohujalom vremenu«, priča Stipan, a usput se prisjetio i svojega djetinjstva u Plavni. 

 

Djetinjstvo u Plavni

 

»Rođen sam i odrastao u Plavni, a dane prije polaska u osnovnu školu u većini sam provodio kod bake i djeda po ocu, u njihovoj staroj kući nabijači. U dugim zimskim večerima djed i ja smo provodili puno vremena u igri ili bi mi djed pričao svoje dogodovštine iz mladih dana. Ova, za mene ogromna građevina, bila je ozidana u velikoj sobi do ulice. Ta soba je domaćinima služila i za dnevni boravak i kao blagovaona, a po noći i kao spavaona, meni najčešće kao igraona. Kako je vidljivo i na fotografiji, peć je ozidana u kutu sobe suprotnom od zida do ulice. Na fundamentu visine oko pola metra, proizvoljne duljine i širine, najčešće 2 do 2,5 metra u kvadrat, ozidavalo bi se kućište, odnosno ložište peći. Tako bi za sjedenje, pa i ležanje, ostajao duvar, slobodan prostor između zida i kućišta, te banak, zaravnjeni dio fundamenta oko ozidanog ložišta. Kad sam boravio kod djeda i bake, za spavanje mi nije bio potreban bilo kakav ležaj, obožavao sam se smjestiti u duvar, tu bih najslađe zaspao. Sjećam se da se ta peć ložila s druge strane zida, iz kujne, a sjećam se i da je baka u njoj pekla i gibanice, kruh, pogaču... Osobito sam uživao u pečenoj bundjevi, ali i bundjevari. U toj peći baka je u zemljanom loncu čak i kuhala neka od svakidašnjih jela. S ove vremenske distance sve mi se to čini puno aromatičnije i ukusnije nego jela koja danas spremamo u raznoraznim čudesima tehnike. Sjećam se i da je u prostoru iza ulaznih vrata u sobu, spojeno s ozidom peći, bio nazidan i šporet s dvije četvrtaste ringle po prilici 60 x 60 cm i rerne u koju bi stala povelika tepsija. Nažalost, djetinji dani svima nam brzo prođu, a na moju sreću, imao sam djeda i baku koji su mi omogućili djetinjstvo bogato doživljajima, kojih se i danas rado sjećam«, završava priču i raznježeno gleda fotografiju Stipan Mijok.