U komadu Treća želja češkog dramatika i scenarista Vratislava Blažeka ova komedija ima zapravo dublji podtekst od onoga koji se može iščitati na prvi pogled. Petar je po struci inženjer. Unatoč tomu živi u nezavidno skromnim, bolje reći skroz skučenim materijalnim i stambenim prilikama, a kada jednom prigodom u tramvaju ustupi mjesto nekom djedici, zauzvrat od njega dobiva »čarobno zvonce« kojim ga može pozvati u bilo koje doba, a on će mu zauzvrat ispuniti – tri želje.
Bajkoviti siže
Provjeravajući moć čudesnog zvonca Petar proćerda dvije želje, a kada se odluči za ispunjenje treće želje, po savjetu supruge, zatraži od djedice tek toliko – da bude sretan. I doista, uskoro od poduzeća u kojem je zaposlenik dobiva pristojan stan i puno bolje plaćeno mjesto, a na lutriji auto! Ovaj bajkoviti siže, u različitim, vjerujem neizbrojivim inačicama, poznat od davnina, u navedenom je komadu indikativan kao govorenje koje se svodi na inventuru nezadovoljstava radi sve većih društvenih laži i obmana u povodu neispunjenih obećanja i društvenih prilika pod čvrstom kontrolom državno-partijskom stegom u onodobnim zemljama Varšavskog ugovora, depresivnom carstvu tzv. realnog socijalizma, odnosno u članicama Varšavskog pakta, koje su suočene s teškim gospodarskim poteškoćama, gdje se nad ljudima nadvio rigidan, represivni sovjetski model upravljanja u kojem nema mjesta za čovjeka. Pogotovo ako on kani biti suosjećajan, solidaran i pomoći drugom čovjeku koji zbog kritike u poduzeću gubi posao i egzistenciju. Naime, pozvoni li još jednom, četvrti put, onim čudesnim zvoncem, Petar neće zvoniti samo radi svojega prijatelja i tragom vlastite savjesti, već će zvoniti i protiv samoga sebe i izgubiti sve što je do tada dobio, upravo tim, čarobnim zvoncem. Zvoniti ili ne zvoniti – to je, dakle, bilo jedino pitanje njegova mjesta i vremena! Upozoriti na nepravdu koja je učinjena nad čovjekom ili se skriti u mišju rupu i šutjeti?
Iznevjerena poruka
Ovaj paradigmatičan komad napisan je šezdesetih, a u Subotici je igran početkom 1967., dakle, nešto više od godinu dana prije no što izbije studentska pobuna u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, ali i nemiri na Kosovu, što će itekako zazvoniti na uzbunu u ovom podneblju. Rukovođeni jakim egalitarnim nabojem, lideri »studentskog pokreta«, podržani intelektualcima oko časopisa Praxis, zagovaraju »izvornu čistotu revolucije« i glede njenih temeljnih uporišta i traže »povratak mladom Marxu«, uz uspostavu tzv. socijalizma s ljudskim licem. U Beogradu studenti grme protiv »crvene buržoazije« i traže socijalnu jednakost, u Zagrebu, gdje je pokret zadobio drukčiji egalitarni smjer, studenti postavljaju i zahtjeve u pogledu hrvatske nacionale emancipacije, u čemu je značajnu ulogu odigrala Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., a na Kosovu, studenti albanske nacionalnosti uz prepoznatljive nacionalne zahtjeve, traže i od toga više, iskorak iz Pokrajine. Nacionalno pitanje pojavilo se u različitim oblicima i u drugim republikama, ali i u Vojvodini, također. I dok su Čehoslovačku okupirale sovjetske i postrojbe Varšavskog ugovora, pokazujući da je jedini socijalizam, onaj diktatorski, »realsocijalizam«, u Jugoslaviji se sve više zaoštravalo upravo dugo godina zapostavljano nacionalno pitanje nad kojim se bajalo i kadilo parolama o »bratstvu i jedinstvu«. Tito je prinuđen izraziti »razumijevanje« za kritiku studenata, obećati im poboljšanje uvjeta studiranja, a nakon njegova govora studenti su prekinuli sukobe s policijom, razišli se i revolt se privremeno stišao, ali promjene koje je Tito obećao nikada nisu provedene, pogotovo u oblasti nepovredivosti ljudskih prava, slobode medija i potpuno demokratskog ustroja društva. Zvonjave je, dakle, bilo, ali još uvijek nedovoljno poticajne glede sluha većine pučana. Nešto slično moglo bi se reći i za redateljsku postavku Milana Barića, koji je prema mišljenju Ivanke Rackov, zapravo, iznevjerio poruku češkog pisca Vratislava Blažeka, budući da je gledateljima pružio tek dio njezina površinskog odbljeska, plitku premda pitku, bajkovitu pričicu o dobrodušnom djedici, čudesnom zvonu i Petrovu uspjehu, oglušivši se o sve druge, sudbinske aspekte, ovoga teksta, koji je nudio mnoge izazove glede mogućeg prikazivanja društvene stvarnosti njegova vremena.
