U kazališnoj sezoni 1966./67. među djelima pisaca koja su se našla na repertoaru je i Irwin Shaw, romanospisatelj, pripovjedač, dramski pisac i scenarist koji je svjetsku slavu stekao ratnim romanom Mladi lavovi, ali ništa manje nisu poznata i druga njegova djela, kao što su: Prihvatljivi gubici, Bogataš i siromah (I), Prosjak i lopov (II), Lucy Crown, Na vrhu brijega, Noćni posao, Druga strana ponoći, Ako dočekam sutra, Večer u Bizantu, Pariz! Pariz!, Glasovi ljetnog dana i druga.
Shaw opisuje mahom tzv. obične, male ljude, u sudaru sa svakodnevicom, njihove nedosanjane snove i neispunjena očekivanja, a pred subotičkom kazališnom publikom prvi put je igran 1960. godine, kada je ovdje postavljen njegov komad Lucy Crown, u režiji Milana Barića. Šest sezona kasnije isti će redatelj ostvariti ovdje komad pod naslovom Filip i Jona, dramsku povijest iz istočnog New Yorka, iz zloglasnog Brooklyna, odakle potječe i sam Shaw, gdje je odrastao i stasao. Želja za ostvarenjem neomeđenog života i prema vlastitoj mjeri, u jednom posve nemilosrdnom svijetu, karakterizira i ovo njegovo djelo.
Dvojici prijatelja Filipu i Joni, u sivilu svakodnevice, jedinu utjehu predstavljaju zajedno provedeni sati, u čamcu, tijekom noćnog pecanja, kada oni uistinu snivaju o drugačijem, sretnijem životu, negdje na moru, na dalekim sunčanim plažama, u malom brodiću daleko od grada u kojem jamačno nisu uspjeli. Filip i Jona godinama stavljaju na stranu dio novca od svojih skromnih prihoda, ustrajno štede kako bi jednoga dana pokušali ostvariti svoj san, a onda se pojavljuje zla kob, beskrupulozni Gof, lik iz podzemlja, koji se tragom svojih kriminalnih nakana ispriječi dvojici prijatelja, postajući realnom prijetnjom ostvarenju njihovih snova.
Budući da se pravda pokazala neefikasnom Filip i Jona odluče se uzeti je u svoje ruke i ukloniti onoga koji im je stao na put, ma i po cijenu mogućeg urušavanja dugo snivanih snova. Kako uočava Ivanka Rackov, ocjenjujući izvedbu ovog djela (Rukovet, 2, 1967., 132.-138.) i redatelj Milan Barić je uznastojao ocrtati onu tamniju stranu američkog načina života i tamošnje stvarnosti.
U toj i takvoj stvarnosti dvojica običnih ljudi, našavši se pred zidom, iznenada pritisnuti teškim, čini im se sudbonosnim, pa i nerješivim nedaćama, ne prežu čak ni od čina ubojstva, zakratko prešavši put od posve mirnih ljudi koji bezazleno snivaju na javi, do ubojica, istom kada se, prema njihovoj prosudbi, otme kontroli, ono još malo što im je preostalo od i onako ne baš sjajnog života.
Redatelj, zapravo, nastoji njih dvojicu prikazati žrtvama, ne bi li izazvao suosjećanje gledatelja, pa se čak i sam na neki način, gotovo neskriveno, zauzima kakvim-takvim pokušajem pravdanja njihove, ipak, zločinačke nakane.
Geza Kopunović i Ilija Drašković u ulogama Filipa i Jone skladno su se dopunjavali tragom ove redateljske zamisli, ali ako je suditi prema prikazu Ivanke Rackov, publika je puno više dobila od tumača ženskog dijela glumačkog ansambla, napose od Stevanke Češčljarov i Eržike Kovačević. A ono što i danas privlači pozornost je, zapravo, pitanje kamo je smjerala ovako koncipirana predstava Milana Barića? Tih godina, naime, već je bilo bjelodano kako su samo djelomično dosegnuti ciljevi privredne, pa dakle i društvene reforme, a kao jedna od posljedica toga bila je, do tada gotovo nezamisliva besposlica koju država pokušava ublažiti velikim odljevom radne snage u inozemstvo. Samoupravljanje se možda tek za nijansu pokazalo učinkovitijim sustavom od boljševičkog, sovjetskog modela, a gospodarstvo je i nadalje ostalo nekonkurentno glede privrednih postignuća na Zapadu. Pokušaj prekrajanja, ili makar umanjenja neuspjeha, selektivnim državnim subvencijama također nije išao u pravcu rješenja, dapače, izjednačavao je rad s neradom i stvarao mentalitet »jednakosti u siromaštvu«, uz ravnodušnost radnika prema visokoj cijeni proizvodnje i (ne)rada. U takvim uvjetima snažili su konzervativni, dogmatski orijentirani dijelovi političke nomenklature, te se Tito odlučio optužiti ih za neuspjeh, prinudivši na odstupanje drugog čovjeka tadašnje zemlje Aleksandra Rankovića i njegove sumišljenike. Dočim su Filip i Jona Irwina Shawa, postavljen prema redateljskoj zamisli Milana Barića, poput i drugih sličnih ostvarenja, imale prepoznatljivu poruku i zadaću – pokazati kako teškoće s kojima se nosi običan, mali čovjek, nisu rezervirane samo za ovdje živuće, nego ih jednako tako mogu trpjeti i u drugim podnebljima, pa i u društvima tradicionalno visoke efikasnosti, kakvo je američko.
