Faljnis, čeljadi moja. Velite šta radim? Ta ništa veliko da vam pravo kažem, dosta se radilo ovog prolića, lita i jeseni; sad već polagano mož stat, malkoc oduminit. Eto, i advent nam počo i Mikulaš prošo. Doduše, nisam za Mikulaša dobio prutom od Krampusa al malo je falilo, veli mi snaš Jela. Moraću se fajin popravit iduće godine, veli ona, i manje fantazirat. Eh, kad se samo sitim kako je kadgod veselo čekano ovo vrime i ovi naši sveci. Ta to je brujijo čitav šor, pravili se disnotori, spremalo za svece kolača, žene sve »njeve« novce nakupljene od prodaje pileža, jaja i kojikaki rukotvorina napravljeni u domaćoj radinosti na salašu su trošile na darove dici i bližoj rodbini; kupovalo se borme i svile i kadife, papuče, divojkama šlingovane, »rađene« se zvale, a starijima su bile crne kožne. Počele se nosit za svece, da budu nove, a stare će se zanet za poslendan na salašu. Znalo se tačno reda: di će se ić u goste za Materice, Oce jal ko će dolazit ti svetaca pa se njima kupovo dar. Jedared kad me pito dida šta bi ja volio da mi Mikulaš donese, a bio sam mali, nisam ni u škulu išo, odvalio sam mu kugod iz topa: »Ja bi najviše volio kandžiju«. Svi se u sobi počeli smijat pa će ujo: »Ta mani se kandžije, Braniša, baš za Mikulaša, još će ti doć misto njeg Krampus pa će on donet njegovu kandžiju a tiš nagrebat«. »Neće, neće, Braniša je dobar deran«, uzela me majka Jela branit. »To ćeš ti nagrebat i to redovno, malo-malo pa si u mijani a baš te briga za salaš, za te je Krampus spremio dobar dar, čekaj samo.« Meni sve bilo milo što sam bio pofaljen, a žao mi bilo i uje. Nas dvojca smo imali »savez«. On je za me uvik imo po džepovi šećera jal kaki drugi đakonija, a ja sam se oduživo tako što sam se mogo provuć kroz budžu na vinskim podrumu a znao sam vuć vina na teglicu. To je ujo zdravo poštivo jel je njemu dida dosta puta dao befel – »Ni blizo podrumu i buradi!«, a čak je znao metit i rezu s katancom kugod moja glava. To su bila vrimena! Dica su se znala radovat i veselit i skromnim daru, a ne kugod sad: ako nije štogod od letronike, telefon, laptop jal kak druga andramolja, neće ni pogledat. Još se namrgode kugod da su stala u koprnu jal na dikicu... Dokle će to bit vako, čeljadi moja, meni borme nije jasno? Sve se niko pogospodilo, mobilnim već i račune plaćaju, mobilnim se već i propaljiva... Da-da, možte se smijat, al borme sam vidio to svojim očima! Tako sam zinio da su me morali opominit da zatvorim usta. Došo kod nas jedan gost, malo prodivanili i popili kafu, on veli iđe s posla pa će uključit klimu da se ugrije stan dok ne ode kući. Lipo dovatio telefon, tik-tik-tik... i gotovo! Veli, taman to po satićka i uđem u vruće... Eto ti komendije, a ja još uvik vučem čutaka, propaljivam, mećem sad doduše upresovane kuružne, al ni mi krivo. Ta nek on ispeče lepanju, jal prase u toj klimi! Oš andraka. Al ja u peći borme oću. Ajd, zbogom i srićni sveci. I nemojte mi zornice zapustarit...