Prošlo je skoro četiri mjeseca od kada su zajedno s učenicima iz šidske općine u školske klupe sjela i djeca migranata. Uključenje djece migranata iz prihvatnih centara u škole projekt je Vlade Srbije, odnosno Ministarstva prosvjete, po preuzetim i potpisanim međunarodnim dokumentima, vezanim za migrantsku krizu. Sve obveze koje je Srbija kao tranzitna zemlja preuzela morala je provoditi, pa tako i obvezu uključivanja djece migranata u redovnu nastavu. Kada je u rujnu odluka o uključivanju djece migranata stupila na snagu, u Šidu i u selima šidske općine roditelji djece organizirali su nekoliko prosvjednih okupljanja zbog, kako su tada navodili, straha za svoju djecu zbog novonastale situacije. Dosadašnja iskustva u šidskim školama govore da su ipak razlozi za strah bili nepotrebni, jer su učenici iz šidske općine veoma dobro prihvatili svoje drugare s kojima se svakodnevno druže i pomažu im u učenju. Time su djeca pokazala da je prijateljstvo jače od bilo kakvih predrasuda.

 

Logistička pomoć

 

Oko stotinu djece, dobi od sedam do četrnaest godina, za koje su roditelji ili staratelji dali suglasnost da idu u školu, raspoređena su na nastavu u školama u Moroviću, Adaševcima i Vašici, Sotu, Bikić Dolu i Šidu, a dva učenika (dobi od 15 do 18 godina), pohađaju nastavu u Gimnaziji Sava Šumanović u Šidu. Za svu djecu osiguran je autobusni prijevoz od prihvatnih centara Principovac i motela Adaševci do škola, gdje borave dva sata. Prema riječima povjerenika za izbjeglice i migrante Općine Šid Nebojše Ilića, tijekom ljeta UNHCR je u suradnji s Ministarstvom prosvjete, preko Školske uprave Novi Sad i Komesarijata za izbjeglice i migrante, proveo niz aktivnosti kako bi škole i zaposleni u njima što spremnije dočekali uključenja djece migranata u redovnu nastavu.

»Općina Šid je pružila svu neophodnu logističku pomoć. Sva djeca iz prihvatnih centara prošla su sistematske preglede u šidskom Domu zdravlja. Za potrebe pratilaca djece od trenutka napuštanja prihvatnog centra, prijevoza i boravka u školi, kao i povratka djece u centre, Komesarijat je angažirao stručne suradnike iz organizacije SOS dječja sela Srbija. Osim njih veliku ulogu u pripremi djece u centrima imaju i suradnici iz Centra za socijalni rad, Crvenog križa Šid, mitrovačkog Caritasa i nevladine organizacije Centar za razvoj Srema Šid«, navodi Ilić.

Kako kaže, lokalna samouprava Općine Šid će uključivanje djece migranata u obrazovni sustav iskoristiti za renoviranje seoskih škola, kroz razne donacije i projekte kako bi se podigao standard njihovog boravka u njima.

 

Želja, a ne obveza

 

Kolektiv Gimnazije Sava Šumanović izrazio je želju da u školske klupe primi djecu migranata. Na početku školske godine četiri učenika migrantske populacije počela su pohađati nastavu. Dvoje ih je nakon stjecanja uvjeta za odlazak u neku od zemalja Europske unije napustilo školovanje. Školski psiholog i koordinator tima za inkluziju u Gimnaziji Sava Šumanović Jovan Komlenac o dosadašnjim iskustvima s njima kaže.

»Prihvaćanje djece migranata u našu školu nismo shvatili kao obvezu nego prije svega kao našu misiju. Prije godinu dana naša škola se zajedno s Crvenim križom uključila u razne akcije. Prilikom obilaska prihvatnih centara, kada smo vršili anketu s djecom, javio se i veći broj djece koja su izrazila želju da pohađaju našu školu, ali smo po preporuci školske uprave i ostalih institucija prihvatili samo onu djecu koja borave ovdje u pratnji roditelja. Organizirali smo nekoliko radionica s temama diskriminacije i uopće o položaju migranata, kao i o tome što se sve njima događa kako bismo kod naših učenika potakli empatiju. Informirali smo i roditelje, i mogu reći da kod nas nije bilo poteškoća. Kao škola zauzeli smo jedinstven stav o polasku djece migranata u školu i roditelji su to prihvatili. Određeni broj učenika je otvoreno izrazio želju da tu djecu primi u svoje odjeljenje«, navodi Komlenac, ističući da su se učenici gimnazije prije dolaska drugara u školu upoznali s njima u prihvatnima centrima.

»Učenici iz naše škole posjetili su prihvatni kamp u Šidu kada su sudjelovali u podjeli hrane tim ljudima, što je bilo veliko iskustvo za njih. Prije tog posjeta naša djeca su imala određenu strepnju. Međutim, kada su im pomogli tako što su im uručili obrok, imali su osjećaj gratifikacije nakon čega su drugoj djeci dijelili to svoje pozitivno iskustvo. Ta hipoteza kontakta je bila ključna u promjeni stavova u našoj sredini. Od Ministarstva smo dobili jedan slijed koraka koji se trebaju uraditi, a prvi korak bio je priprema škole. Mi nismo imali obvezu da uključimo djecu migranata u obrazovni sustav, ali sam kolektiv je želio toj djeci pomoći, što smatram da je veliki korak naprijed. Jer, ukoliko nastavnici prihvaćaju tu djecu, prihvatit će ih učenici. Što se ispostavilo ispravnim i točnim.«

 

Željni znanja

 

Prvih mjesec dana po polasku djece migranata u školu radilo se najviše na socijalizaciji. Organizirana su zajednička predavanja i radionice o kulturama u Afganistanu, Siriji i Srbiji u cilju da se spoznaju razlike i sličnosti u njima. U nastavnom programu akcent je stavljen na izučavanje jezika, na komunikaciju (izučavaju srpski, engleski i njemački jezik), a prema riječima školskog pedagoga veoma je važno što je djeci migranata vraćen dio djetinjstva i adolescencije, koji oni nažalost u uvjetima prihvatnih centara nisu u mogućnosti osjetiti. Sljedeći korak je uključivanje još većeg broja migranata u školski sustav.

»Nadamo se da će se u drugom polugodištu stvoriti uvjeti za uključivanje većeg broja djece migranata u našu školu. Naša iskustva s njima su samo pozitivna i nije bilo nijednog incidenta. Ne mogu opisati koliko su ta djeca spremna na suradnju i zahvalna na znanju koje im dajemo. Izuzetno su orijentirana na nastavu i mogu reći da su oni žedni i gladni škole. Mnogi od njih nisu bili u prilici pet godina ići u školu, tako da su to sada jedva dočekali. Kod njih sada vidim napredak i u emocionalnom pogledu i znanju. Mogu samo reći da su predrasude koje su postojale kod pojedinaca na početku definitivno razbijene. Ta djeca su zrela, što nije ni čudo s obzirom na njihovo teško životno iskustvo koje natjera mladu osobu da sazri prije vremena i vidim da stvarno uživaju u svemu što rade u našoj školi. To je nešto što je za svaku pohvalu«, navodi na kraju razgovora školski pedagog.

S. Darabašić