Država Srbija dala je od 2006. godine pola milijarde eura državnih poticaja investitorima. A kako se moglo čuti na skupštinskoj raspravi o proračunu za 2018. godinu, poticaja investitorima iz državne kase (čitaj: našeg džepa) bit će i dogodine i to za 900 milijuna dinara više nego u 2017. godini. To znači da je proračunski plan da se za ulaganja od posebnog značaja (u koja spadaju i poticaji privatnim poduzećima) izdvoji 11,9 milijardi dinara. Međutim, novac iz proračuna nije jedini poticaj koji dobivaju investitori. U povlastice koje imaju svakako spada i ustupanja zemljišta bez naknade, oslobađanja od PDV-a, poreza i doprinosa. I uz to, možda za investitore i najvažnije, ono što dobivaju je jeftina radna snaga. 

Ako znamo da se borimo za svaku tvornicu kako bismo se iščupali s dna ljestvice koja mjeri rast bruto društvenog proizvoda, onda ovi poticaji imaju svrhu i smisao. Ali gledano iz kuta onih koji pokušavaju načiniti male korake u nekoj svojoj proizvodnji ti poticaji doživljavaju se kao diskriminacija. Tako razmišlja i Zoran Momčilović iz Čonoplje, koji godinama muku muči ne bi li kupio kakvo parče zemlje da bi konačno (poslije sedam godina) počeo na svojoj zemlji sijati korov od kojeg pravi i prodaje metle. Kako on (pogodili ste) ne spada u ulaganja od posebnog značaja, nadati se kakvoj bespovratnoj pomoći uzalud mu je mada bi mu više nego dobro došlo nekoliko tisuća eura barem da kupi jutro zemlje. Kaže, pomoglo bi mu to da registrira poljoprivredno gospodarstvo, otvori račun i prodaju metli (osim tržnica) proširi i na komunalna poduzeća, bolnice i druge ustanove i poduzeća. Kao vlasnik poljoprivrednog gospodarstva imao bi pravo na povoljnije kredite pa bi napravio šupe za čuvanje korova i gotovih metli i korak po korak povećavao proizvodnju, zapošljavao radnike. Sada godišnje proizvede oko 14.000 metli. Spremno je ovo tržište i za nekoliko puta veću proizvodnju, spreman je i Zoran uhvatiti se u koštac s tim, ali ne ide. A i što će nama jedan mali proizvođač korovskih metli u nekom selu i što će nam naše domaće metle kada je mnogo lakše uvesti ih iz Kine? I koliko je takvih Zorana u svakom selu. Samo nitko da ih primijeti i nitko da shvati koliko bi bilo korisno pomoći tim ljudima. Ali tko im je kriv kad su tako daleko od Beograda, pa nit se čuju, nit se vide. 

Z. V.