Kada je 2006. godine donijet Zakon o poljoprivrednom zemljštu, ideja je bila da se omogući da se na tisuće hektara državnih njiva koje su pol stoljeća obrađivali veliki poljoprivredni kombinati pravičnije koristi. Umjesto da  zemlju oru, siju i s nje ubiraju prihod veliki poljoprivredni sistemi, ideja je bila da se pod jednakim uvjetima to omogući svim poljoprivrednicima. I djelovalo je to kao ispravljanje višedesetljetne nepravde. Tim prije što je ta 2006. godina već bila godina privatizacije mnogih poljoprivrednih kombinata koji su polako prelazili u ruke kontroverznih biznismena, koji su vrlo brzo obesmislili koncept velikih poljoprivrednih poduzeća na koja su bila naslonjena čitava sela. Početna ideja, pretočena u zakon, bila je da svatko može obrađivati državne njive ukoliko ih zakupi na dražbi i plati. Ideja dobra, ali ishod poražavajući – dugovi za zakup državnih njiva dostizali su milijunske iznose u eurima (neki ni danas nisu plaćeni), običan mali seljak ponovno je ostao kratkih rukava, a pojedinci koji su do prije par godina bježali od njive i motke, preko noći su počeli obrađivati na stotine hektara. Nije to promijenilo ni nekolio izmjena ovog zakona, koliko ih je bilo od te 2006. godine.

 

Somborski slučaj

 

Grad Sombor spada u teritorij s najviše državnih njiva, a u vlasništvu države je skoro 30.000 hektara. Za deset godina, koliko se državna zemlja izdaje u zakup, prvi puta ove godine nije bilo parcela izuzetih iz licitacije, osim u slučajevima koji su definirani Zakonom o poljoprivrednom zemljištu. Na dražbama koje su završene prije dva tjedna ponuđeno je više od 22.000 hektara. Početna cijena nije prelazila 192 eura po hektaru, kolika je bila početna licitacijska cijena za oranice prve klase. Rezultat je 17.000 hektara izdanih u zakup po prosječnoj cijeni koja je za deset eura veća od onih postignutih na prošlogodišnjim dražbama. Najveća cijena postignuta je za njive u katastarskoj općini Sombor 2 gdje su prosječne cijene na dražbama premašile 300 eura po hektaru. I tu bi mogla biti stavljena točka da nije onog između. A to između su dražbe koje su se odvijale pod budnim okom policije, što one u uniformama koja je dežurala ispred dvorane u kojoj su održavane dražbe, što inspektora u civilu razmještenih među poljoprivrednike. Za ne daj Bože. A to ne daj Bože dešavalo se maltene na svakoj dražbi. Doduše, bez fizičkih sukoba, ali uz povišene tonove i prijeke poglede. Jer u selu svatko svakog zna, zna kakav traktor ima u šupi, koliko je zemlje do jučer radio, a koliko je sada zakupio i može li sam platiti za tu zemlju ili će to plaćanje na njegovo ime obaviti netko drugi koji će onda istu tu zemlju i orati. U selu svatko zna i da zakup hektara zemlje, ma kako ona bila plodna, ne može biti 90.000 dinara, da nikakve ekonomske logike nema dati za 20 hektara nekih trstika 800.000 dinara. Toga je bilo na svakoj dražbi, pa su od državnih njiva mnogi i digli ruke bez želje da na dražbama uopće i sudjeluju. Oni uporni naivno su  vjerovali da će i za njih, u okolici njihovog sela, ostati barem koji hektar. 

»Zamolili smo te ljude da nam ostave da mi licitiramo barem tih 300 hektara državne zemlje što je ostalo za dražbu. Međutim, oni su nas otkačili i sada je hektar nekih bara, što je zemlja pete klase, izlicitiran po ceni od 40.000 dinara«, rekao je Neđo Obradović. 

»Mi smo tražili da se preispita tko za koga licitira, tko daje u podzakup, ali ništa od toga. Vidite kako to ide da je na ovoj dražbi skoro došlo do fizičkog obračuna«, kaže Đuro Bogunović. 

»Lokalna vlast uopće nema namjeru da preispita tko za koga licitira; tko se zaista bavi poljoprivredom, a tko zemlju daje u podzakup. I nije to od danas, to traje deset godina«, kaže Zoran Erceg. 

Ovo su riječi poljoprivrednika iz Koluta izrečene neposredno nakon okončanja dražbi za državne njive u njihovom selu. Ostali su kratkih rukava, nemoćni da se financijski izbore s onima koji su zemlju htjeli po svaku cijenu, doslovce ne pitajući koliko staje.

I gledano kroz prizmu zakona, on nije prekršen. Svatko je slobodan uz uvjet da je vlasnik aktivnog poljoprivrednog gospodarstva da na teritoriju katastarske općine u kojoj živi licitira neograničeni broj hektara. Koliko će to (pret)platititi i hoće li umjesto njega tu zemlju obrađivati netko treći već nije u domeni tog zakona. 

 

Favoriti investitori i veliki sustavi

 

Na manjkavosti Zakona o poljprivrednom zemljištu ukazuju i u Asocijaciji poljoprivrednika. Poljoprivrednici okupljeni u toj asocijaciji zato smatraju da je potreban novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji će na drugačiji način definirati korištenje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji. 

»Sadašnji zakon koji ne ograničava maksimalan posjed za fizičke i pravne osobe onemogućuje unaprjeđenje poljoprivrednika i zadržavanje mladih na selu. Prema sadašnjem zakonu favoriziraju se strani investitori i veliki sustavi koji u posjedu već imaju tisuće hektara poljoprivrednog zemljišta, a na uštrb domaćih poljoprivrednih proizvođača kojima se na ovaj način ugrožava elementarna egzistencija i opstanak, jer se bore na tržištu s minimalnim poticajima u odnosu na proizvođače iz zemalja u okruženju koji su im izravna konkurencija. Sadašnji zakon koji ne ograničava maksimalan posjed za fizičke i pravne osobe isključuje unaprjeđenje poljoprivrednika i zadržavanje mladih na selu, već baš potiče odlazak i iseljavanje mladih iz Srbije. Zato je krajnje vrijeme da se Vlada Srbije opredijeli da nositelji poljoprivredne proizvodnje budu poljoprivredni proizvođači koji žive i rade na selu, odnosno u ruralnim područjima«, navodi u svom priopćenju Asocijacija poljoprivrednika. 

 

Kaos u najavi

 

Da Srbiji treba novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu suglasan je i agroanalitičar Đorđe Bugarin. On kao probleme izdvaja uzurpaciju državnog poljoprivrednog zemljišta, kašnjenje loklanih samouprava u dražbama za izdavanje u zakup državnih njiva koje se izdaju samo na razdoblje od godinu dana, što je sa stajališta njihovog iskorištavanja neodrživo. 

»Zakon bi trebalo mijenjati pod oznakom hitno, a prva promjena bi trebala biti ograničavanje površina koje se mogu zakupiti, kako bi se omogućilo da što veći broj poljoprivrednika dođe do državnih njiva. To bi omogućilo većem broju poljoprivrednih gospodarstava da uvećaju svoj posjed što bi im bio osnov za neko održivo gazdovanje u poljoprivredi«, kaže Bugarin. 

Prema njegovim riječima nemoguće je uopće objasniti kakvom se ekonomskom logikom rukovode oni koji po svaku cijenu licitiraju državne njive čiji zakup onda premašuje i vrijednost cjelokupne proizvodnje ostvarene na tim parcelama. 

»Kako je netko u stanju platiti zakup državne zemlje i to na kratak rok kada je taj zakup veći od vrijednosti onoga što će proizvesti na toj zemlji? Jedino logično objašnjenje je da se tu radi o pranju novca kroz uzimanje zemljišta u zakup i utjerivanju straha onima koji su spremni platiti neku normanu, ili realnu, cijenu«, kaže Bugarin i predviđa, ukoliko država nešto ne učini, i veći kaos pri izdavanju i korištenju državne zemlje. 

Cijeloj to priči pridodani su i strani investitori koji po mišljenju našeg sugovornika za bagatelnu cijenu dobijaju zemljište i to na znatno duži rok od onoga na koji pravo imaju poljoprivrednici. 

»Opravdno se postavlja pitanje jesu li oni koji su ponudili investicijski program ispunili uvjete iz Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Pravilnika o registraciji poljoprivrednih gospodarstava da u momentu kada konkuriraju s investicijskim programom imaju upisan status poljoprivrednog gospodarstva u aktivnom statusu«, kaže Bugarin.

Mnoge zlouporabe u korištenju državnog poljoprivrednog zemljišta za Bugarina su dokaz da se država ne može nositi s tim problemima, jer nije pokazano ni dovoljno spremnosti ni zrelosti da se provedu ni postojeća zakonska rješenja u inače lošem zakonu. 

Zlata Vasiljević