Kada sam bio mali, prosinac je za nas djecu bio vrlo značajan, jer smo čak dva dana dobijali darove. Prvi put 6. prosinca na dan sv. Nikole, nama Subotičanima poznatog i kao dan Mikulaša. Po priči naših roditelja i rođaka, trebali smo prethodnu večer očistiti svoje cipele, koje smo najčešće stavili u prozor. Ako smo bili dobri, onda su se u cipeli našli Mikulašovi darovi. Ako smo pak bili neposlušni i rđavi, onda nam je Krampus (Đavo) u cipelu stavio virgač, tojest šibu, kao znak da od svojih roditelja trebamo dobiti batine. Ovaj prastari narodni običaj zapravo je priča o dobrom i zlu što cijelog života prati čovjeka. Naravno, otišao sam i kod bake i tete provjeriti što mi je kod njih ostavio Mikulaš. Nikad neću zaboraviti moju baku, koja mi je u ruci, od reume iskrivljenih prstiju, dala jednu naranču i par gurabli u obliku srca ukrašenu komadićima oraha. Meni je ta naranča, često pomalo i sasušena, tada bila najslađa na cijelom svijetu, a gurable sam obožavao. Istina, već davno nisam jeo ovu slatku, često medenu slasticu koju su nekad naši muškarci nosili sa sobom odlazeći u vojsku, u lov, na put itd. jer se smatralo da je to pecivo, vjerojatno njemačkog podrijetla, dugotrajno. Gurable davno nisam vidio i pitanje je kako bi s protezom svladao ovu čvrstu slasticu, ali da mi ih netko ispeče, snašao bih se nekako.
Božićna noć
Drugi dan u prosincu, kojem smo se mi djeca, ali vjerujem i roditelji, najviše radovali bio je Božić, kada je ispod ukrašenog bora Jezuška stavio darove za sve članove obitelji. Obično su u sobi gdje je stajalo ukrašeno drvo, lampe bile ugašene i svi smo morali otići u kuhinju, gdje smo iščekivali zvono kojim se označilo da nas je Jezuška posjetio i donio svoje darove. Naravno, kasnije sam bio svjestan da su Mikulaša i Jezušku igrali moji roditelji. Kako je vrijeme odmicalo i socrealizam se učvršćivao, na scenu se pojavio i Djed Mraz koji je za Novu godinu donio svoje darove i time se pojavio još jedan dan za darovanje. Dok su baka i djed bili živi, za Božić smo odlazili kod njih, a nakon djedove smrti sve manje smo išli kod bake, obično je samo moj otac posjetio svoju mamu. Kako je vrijeme prolazilo lik Mikulaša i Djeda Mraza se stopio u jedno. Lik Jezuške je postao Isus Krist koji se konačno pojavio na kazališnim daskama kao Superstar. Poznati i manje poznati redatelji počeli su snimati filmove o životu i stradanju Božjeg sina koji sada možemo vidjeti i na TV-u, obično na noć Isusovog rođenja. Uvaljeni u fotelji ili u toplom krevetu, možemo pratiti i ponoćnicu koju u bazilici sv. Petra u Rimu celebrira sam Papa, poglavar Katoličke Crkve. Nekako je nestala nekadašnja čarolija Božića, kada je npr. Glava obitelji, u mom slučaju Djed, gasio božićnu svijeću s nekoliko kapi bijelog vina. Svaka čast onima koji se i danas drže tradicije, ali čini mi se da ih je sve manje i manje, jer sve se nekako komercijaliziralo i poklon više nije samo običan poklon već i stvar prestiža, tko će nešto skuplje darovat. Današnja djeca, često izravno pitaju »a što si mi ti darovao?!«. Nema više priče o Mikulašu, Djedu Mrazu, zamijenio ih je univerzalni čokoladni »Djed-Mikulaš« koji je, odjeven u šarenu haljinu od staniola, postao uvijek prigodan poklon.
Božićni vašar
Po svemu sudeći, zahvaljuljući »biznisu«, cijeli prosinac se pretvori u jedan veliki permanentni vašar, koji često ima i elemente cirkusa. Sve češće se održavaju »tradicionalne utrke« djeda mrazova, u školama i vrtićim poduzimljivi glumci glume Djeda Mraza, a glumice njegove pomoćnice irvase. Za određenu sumu vaše se dijete može i slikati s »Djed-Mikulašom«, ovu sliku poslije unuci mogu pokloniti djedovima i bakama. Ali ovo nije sve: trgovačke kuće, ove godine već prvog ovog mjeseca, organizirale su »crni petak« kada svoju robu nude po znatno sniženim cijenama. Na TV programima zasipaju vas pozivima da što više pazarite zbog »velikih popusta« (treba prodati staru robu). Danas već svaki veći grad u Europi organizira na glavnom trgu ili na trgovima božićne vašare. Navodno se u Berlinu na više od sto različitih lokacija održava neki često specijalizirani vašar. Tu, pod toplinom lampi s infra grijačima, možete popiti čašu ili više kuhanog crnog vina, uz to pojesti i raznovrsne »vurstove« sa senfom i popušiti i koju cigaretu. Bar je tako to bilo prije dvanaest godina kada sam u ovo doba bio u Njemačkoj. Nažalost, ovakve manifestacije su postale i meta terorista. No, ne treba kvariti blagdansku atmosferu, dolazi druga nedjelja adventa i možete kupovati darove. I, apropo, što ste dobili od Mikulaša?
