Univerzalni periodični pregled predstavlja jedan od novijih mehanizama nadzora poštivanja ljudskih prava u zemljama članicama Ujedinjenih naroda koji je uspostavljen od strane Vijeća za ljudska prava UN-a. Univerzalni periodični pregled Vijeća za ljudska prava ostvaruje se razmatranjem tri osnovna dokumenta: 1. Državno izvješće o stanju ljudskih prava, 2. Izvješće Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava koji se zasniva na izvješćima ugovornih tijela UN-a, 3. Izvješće Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava koje se zasniva na informacijama dobivenim od strane relevantnih nevladinih udruga i drugih zainteresiranih subjekata.
Poseban dio ostvarivanja navedenog mehanizma predstavlja i usmeni dijalog s državnim izaslanstvima članica UN-a. Pregled se provodi u okviru Radne skupine Vijeća za ljudska prava UN-a. Tijekom prvog ciklusa izvještavanja koji je realiziran od 2008. do 2011. razmotreno je stanje u 192 države. Za svaku državu posebice usvojeno je izvješće o stanju ljudskih prava kao i zaključci i preporuke.
Preporuke Srbiji
Kada je u pitanju Srbija, tijekom prvog ciklusa bile su grupirane 24 preporuke od čega su vlasti Srbije prihvatile 18. Drugi ciklus izvještavanja realiziran je od 2012. do 2016. dok je sama Srbija kroz provjeru prošla 2013. Tijekom drugog ciklusa, kada su u pitanju nacionalne manjine, Srbiji je preporučeno da nastavi s poduzimanjem koraka k promoviranju jednakosti i nediskriminacije među različitim nacionalnim manjinama (preporučila Kuba), da se usvoje neophodne mjere kako bi pripadnici nacionalnih manjina bili u mogućnosti ostvariti sva svoja prava (Čile), da se intenziviraju aktivnosti kako bi se poboljšala integracija manjina u srbijansko društvo (Švicarska), da se zaštite prava manjina garantirana postojećim zakonima i da se ta prava potvrde u novim zakonima i da se ne umanjuje kvota manjinske zastupljenosti u izbornoj proceduri (Slovenija) i da se pristupi izradi strategije za smanjivanje siromaštva među manjinskim zajednicama (Brazil). Srbija je prihvatila preporuke koje su države članice UN-a dale za nacionalne manjine, ali ostaje upitnost njihove implementacije.
Razmjerno upošljavanje i dalje upitno
Vlada Srbije je 31. listopada 2017. na svojoj sjednici usvojila Izvješće za treći ciklus Univerzalnog periodičnog pregleda. Izvješće je sačinjeno u skladu sa stavom 5. Aneksa rezolucije 16/21 Savjeta za ljudska prava Ujedinjenih naroda.
Kada je u pitanju Treće izvješće, čije predstavljanje tek predstoji u siječnju 2018. u Ženevi, potrebno je istaknuti da je izvješće podijeljeno u 28 tematskih cjelina koje se odnose na različita područja ljudskih prava. Trinaesti dio u cijelosti se odnosi na prava i položaj nacionalnih manjina i obuhvaća točke 73-80, dok se preostale točke odnose na romsku zajednicu. Već u prvoj točki se konstatira da je Srbija u proteklih deset godina uspostavila dobar normativni okvir za zaštitu nacionalnih manjina te da se njime uređuje i položaj nacionalnih manjina, što svakako nije točno jer srbijanske institucije nikada nisu donijele poseban zakon kojim bi se uredio položaj nacionalnih manjina. S druge strane, potrebno je istaknuti i to da predstavnici manjinskih institucija smatraju da je cjelokupan normativni okvir zaštite nacionalnih manjina potrebno unaprijediti i poboljšati, dok je posve otvoreno pitanje njegove provedbe. U nekolicini točaka se spominje i razmjerno upošljavanje nacionalnih manjina, što je isto posebice osjetljivo ukoliko se u vidu ima da srbijanske institucije i dalje nisu uspostavile učinkovit mehanizam putem kojeg bi se pratilo razmjerno zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u državnoj upravi, a što je jedna od najvažnijih aktivnosti u Akcijskom planu za nacionalne manjine.
Veliki propust predstavlja i to što nacionalna vijeća nacionalnih manjina nisu bila pozvana da sudjeluju u izradi navedenog izvješća, jer se značajan dio odnosi upravo na prava i položaj pripadnika nacionalnih manjina. Važnost ovakvog dokumenta veoma je velika jer se iz vida nikako ne smije ispustiti činjenica da OUN predstavlja upravo jednu od najrelevantnijih globalnih organizacija kroz čije su djelovanje i uspostavljeni neki od prvih standarda zaštite nacionalnih manjina.
Darko Baštovanović
