Kada smo Tome Vojnić Mijatov, domaćin i dobar poznavatelj subotičkih atara, i ja pošli vidjeti nekadašnju salašku školu uz Mali tavankutski put u ataru Male Bosne, on je znao jer je tamo odrastao, a ja slutila nisam, kakvu ćemo ljepotu susresti. Šteta što je bio tmuran jesenski dan, jer bismo s te točke na uzvišici osmotrili gradske tornjeve u daljini, kako to ljeti čine oni koji su češće u tom lijepom i neobičnom dijelu subotičkog atara. Naši su preci znali izabrati gdje će živjeti: plodno tlo, uz vodu, a i oku ugodno. Tih salaša tamo više nema, a zrak miriše na zemlju i čisto.

Sa Somborskog puta u Maloj Bosni skrenuli smo na uzan, ali asfaltiran put. Nedjelja je popodne, sve je pusto, ljudi odmaraju. Ovdje ima salaša, lakše im je prići, a Tome Vojnić Mijatov za svaki zna čiji je. Asfaltnim putom stižemo do neasfaltiranog Malog tavankutskog puta, kratak dio puta prolazimo njime, obilazimo nešto malo bara i barica i kod škole smo. Ona je »na gredi«, preko puta je križ iz 1911. godine. Zaustavljamo se s pogledom na atarskom putu koji se strmo spušta ka rječici Čik, koju u ovom kraju nazivaju dolom, kao i još dvije obližnje riječice regulirane u kanale.

»Sad smo na Malom tavankutskom putu koji iđe od Crvenog sela sve do Gornjeg Tavankuta i nestaje u ataru koji dili Bajmak i Tavankut. Odjedared ga samo nema, nestaje...«, objašnjava Tome Vojnić Mijatov ovaj njemu dobro znan pravac, davno nastao i nekada mnogo korišten. 

Sada je put u dionicama i širi i uži, no pamte ga širokog, s gustim drvoredom. U daljoj prošlosti su i s jedne i s druge strane puta postojali pašnjaci za izdavanje.

Frljaza i do

 

Mi smo u ataru Male Bosne, no u prošlosti ovaj dio okolice Subotice pripadao je Šebešiću. Čarobni subotički atari bogati su žitom i drugim raznovrsnim plodovima, ali i zanimljivim lokacijama sa sačuvanim (uglavnom usmenim) predanjima. Pred očima nam je – Frljaza uz riječicu. Tako su ovaj kraj nazvali tko zna kad. Lokaciju Frljaze, koju ljudi s ponosom ističu kao mjesto porijekla, domaćin ove nesvakidašnje šetnje po zanimljivom dijelu subotičkog atara opisuje sljedećim riječima:

»S live i desne strane dola, rečice Čik, od ovog puta do somborske pruge, što je oko dva kilometera, bilo je više od četrdeset salaša. Eto, taj kraj se zove Frljaza. Tu su bili: Ivkovićevi, Bačićevi, Orčićevi, Vojnićevi, Tumbasovi, Peić Tukuljac...«.

U hladnom popodnevu, dok se izmaglica već skuplja oko rječice, kako je to uobičajeno u udolinama u ovo doba godine, tu uz Frljazu, dok stojimo na gredi pokraj škole iz prošlosti, razgovoru se priključuje Josip Bačlija, vlasnik kuće u kojoj se škola davno nalazila, prostranog objekta građenog upravo za školske potrebe. 

»Kad je tata vidio da neću završit velike škule, kupio mi ovu«, šali se Josip Bačlija oko svoje imovine, no dolazak salaške škole u posjed obitelji bio je sasvim druge prirode. 

Zgradu sa zemljom koja joj je pripadala kupio je Josipov otac Ivan.

»Bilo je to 1978. ili ’79. kad je Osnovna škula Ivan Milutinović, kojoj je ova zgrada pripadala, imala licitaciju. Nije bilo zainteresirani, a ovako velik objekt. Zgrada je nabijanica, al su široki temelji i velik podrum od cigalja. Čuo tata za prodaju škule, a tio u to vrime imat salaš. Bio je željezničar i u mladosti je živio u bokternici na Šebešiću, znao je dobro ovaj kraj. Kupio je zgradu ’80. godine i vrimenom je renoviro i održavo s tim lancom zemlje uz škulu. Ja održavam koliko možem...«.

Lijepo mjesto. Učionica ista kao nekad. Obnovljen krov. Napravljena starinska peć. Bagremar u blizini...

A pogled iz školskog dvorišta poseban:

»Vidi se da se zdravo vodilo računa di će se škula gradit! Na gredi iznad dola, da se vide svi salaši okolo. Ova je greda na 12 meteri iznad varoši. Kad je vedro, vidimo varoške tornjeve.«

 

Sjećanje đaka

 

U ovu je školu kao đak-prvak pošao Tome Vojnić Mijatov 1965. godine i tu proveo četiri niža razreda osnovne škole. Tad se zvala Branko Radičević. Iz tog vremena potječe fotografija koju objavljujemo iz Tominog obiteljskog albuma. Na fotografiji se vidi tek dio školskog zida iza đaka i vidi se zelenilo koga se đaci sjećaju iz djetinjstva. Ovu je školu pohađao i Tomin otac Grgo, od 1924. godine. U to je vrijeme ona nosila ime biskupa Strossmayera, što je ostalo zabilježeno na svjedodžbi iz 1928. godine. No, veza obitelji s ovim objektom još je jača: škola je podignuta na zemlji koja je nekada pripadala obitelji Vojnić Mijatov.

»Moj pradida Pajo je na ovoj gredi imo dvadesetak jutara zemlje. Darovo je lanac zemlje za izgradnju ove škule. Svaku su škulu u to vrime ziđali na lancu zemlje. Eno i onaj dračinjak pripada kadgodašnjem škulskom imanju. Gradili su je oko 1900., ne znam tačno godinu. Baćo je spominjo da je njegova mater, rođena 1892. godine, bila još curica kad je s ocom dolazila gledat kako prave škulu«, iznosi Tome Vojnić Mijatov podatke sačuvane u obiteljskom predanju. 

Volio je poslušati priče starijih o događajima važnim za ovaj kraj i obitelj. A korijeni predaka su im upravo ovdje, uz rječicu i gredu s koje se vide gradski tornjevi, u prošlosti utisnuti.

                                                                                                K. Korponaić