Inkluzivnost i transparentnost, ili simulativnost i odsustvo dijaloga. Ovako bi se ukratko mogla opisati srž problema koji je sada već vrlo uočljiv u komunikaciji između državnih institucija i nacionalno-manjinskih vijeća. Naime, u tijeku je proces izmjena i dopuna dva zakona koji čine temelje sustava manjinskih prava u Republici Srbiji – Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002. godine te Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina iz 2009. godine. I dok predstavnici državnih institucija tvrde kako su u ove procese na svim razinama uključene i nacionalne manjine, predstavnici nacionalnih manjina tvrde kako je ta uključenost svedena samo na formalnost i da pravoga dijaloga nema jer se sve odluke donose negdje iza zatvorenih vrata.
Tako je, na primjer, u radnoj grupi koja je pripremala izmjene i dopune Zakona o nacionalnim vijećima bilo više predstavnika Koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, međutim, tvrdi naš sugovornik, problem je u tome da je finalna verzija koja se trenutačno nalazi u procesu javnih konzultacija, nešto što će prvi puta vidjeti i čuti ne samo zainteresirana javnost već čak i članovi te radne skupine. Proces, kako nam kaže, izgleda tako da se primjedbe notiraju od strane predstavnika državnih institucija bez toga da se ulazi u dijalog i mogućnost postizanja konsenzusa u pogledu konačnog teksta, te na koncu zakonski prijedlog nije plod jednog, kako se to voli reći, inkluzivnog procesa, nego je rezultat samostalnih napora državnih institucija. Predstavnik Hrvatskog nacionalnog vijeća, koji je stalni sudionik ovih procesa, kaže kako – umjesto da se kroz razgovor traži konsenzualno rješenje, jer je to onda dijalog – proces tako izgleda da svaka strana iznese svoje viđenje situacije a onda se konačni sud o tome što će biti ili što neće biti donosi iza zatvorenih vrata, u procesu u kojem niti sudjeluju niti imaju uvid predstavnici nacionalnih vijeća nacionalnih manjina. S druge strane, predstavnici državnih institucija ne propuštaju da kažu kako su predstavnici nacionalnih manjina uključeni u donošenje svih dokumenata koji se tiču njihovog položaja. Naravno, jer se Republika Srbija Akcijskim planom za pregovaračko poglavlje 23 i obvezala unaprijediti zakonodavni okvir za zaštitu nacionalnih manjina u bliskoj suradnji s predstavnicima svih nacionalnih manjina a u cilju osiguranja njihovog učinkovitoga sudjelovanja u svim pitanjima koja ih se tiču. E, sad, što je to »učinkovito sudjelovanje«? Je li to ono kakvim ga vide državne institucije ili kakvo zahtijevaju manjine? Konzultacije su u tijeku. Još jedna prilika da manjine kažu svoje primjedbe. Hoće li to biti učinkovito ili ne, saznat ćemo na kraju.
J. D.
