Bać-Ivin štodir

Ko bi se tude snašo

Bać Iva prvać vidijo na sokoćalu da će se u Varoši napravit velika koferencija i da će dojt puno pametni, ni š velikima i najvećima škulama. Kažu, divaniće se ko su, šta su i otkud su došli Bunjevci. Veli njegove iće i on, još otkako išo u Varoš na veće škule, pa i potli otkako ošo u soldate, za nji imade posebno misto u njegovomu srcu. Š njim u škulu išo još jedan iz njegovoga sela, njegove iz koikaki brdina dono nikaki ajziban potli velikoga rata, pa digod sto, nikoliko familija znalo izajt i tude se naselit. On došo na svit u bać Ivinomu selu, al brdine o njegovi stari nisu izašle iz njega ni do dan danas, nit će ikada. Bać Iva dilijo klupu š jednim salašarom, Josom, kažu njegovi o davnina poznati u Varoši ko stara bunjevačka familija, dosta imućna. Pišu se Rvati, ko i on i njegovi Šokci. Svake nedilje bi se lipo navukli u starovircka ruva, pa familijarno u Varoš na misu i to u veliku crkvu, nu što ima dva tornja. I bać Iva išo na misu svake nedilje, al u njegovomu selu. Njeva crkva imade samo jedan toranj, pa mu velika želja bila da na misu jedamput otide u tu veliku u Varoši. To u divanu spomenijo Jose, a Josa vada reko njegovima, pa ga pozvali da u jednu nedilju ostane u Varoši, pa će š njima na misu. Brzo potli toga i osto, pa potli mise moro i ko nji na salaš na ručak, a pridveče ga Josin dada odno na štaciju, pa doma ošo na ajzibanu. To mu bilo vada najmilije sićanje iz godina ka išo u Varoš u škulu. Vaj iz njegovoga sela mu se svakoga ponediljka prid cilim razredom prdačijo, veli eto kaki je tupav i kako viruje u makaršta, juče ope bijo na mise. A jako gadno divanijo, svaka druga mu bila covka. Zoto ga niko u razredu baš i ni voljijo, pa se svi znali protirivat š njim. Ni derani ni cure onda nisu covali ko vi danas, a nisu baš voljili ni slušat covke. Ka su svršili škulu u Varoši, ošli svaki na svoju stranu, a Josu život odvejo na drugi kraj svita. Posvršavo najveće škule, nazarađivo se ni sam ne zna koliko, a otkako se penzioniso, došo natrag na njev salaš. Pa eto, ka već vidijo da će bit ta koferencija, ponado se da će dojt i Josa, pa makar tamo da se vidu. Uvik se voljijo vidit i sa dosta njegovi iz Varoši, a saće lipo svi bit na jednomu mistu. Ništa mu to onda izgledalo daleko, al dan po dan, vrime samo ide, pa tako došla i ta koferencija. Sijo na ajziban, pa ka došo u Varoš, ošo upravo tamo di će koferencija i bit.  Sijo, gledi okolo, slabo koga i poznaje. Nema nikoga o njegovi, nema ni Jose. Nema ni ni što ji kadikad viđa na priredbama, ni ni što ji viđa u crkve. Potli, ka se počelo divanit, vidijo i zašto. Oma razumijo da to nisu ni njegovi Bunjevci što se pišu Rvati, vi se i pišu Bunjevci. Još ka njevi učenjaci stali tolmačit koišta drugače o njegovi, sve mu se izmišalo. Oma se sitijo i da su njegovi Šokci kadgoda bili nadničarcka sirotinja, a Bunjevci pope, fiškalji, učitelji i doktori. »Ko zna, možda se i izdilili zoto što su pripametni, pa neće jedno drugomu popušćat!«, veli ko za se. Vi okolo ga stali malo čudno agledat.

Najave

03. 10. - Miholjski koncert u Slankamenu

H. R. | 3. listopada 2026.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Stjepan Radić priređuje Miholjski koncert koji će se održati u subotu 3. listopada u Hrvatskom domu u Novom Slankamenu, s početkom u 18 sati.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.