Među deset Shakespeareovih tragedija (Tit Andronic, Romeo i Julija, Julije Cezar, Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbecth, Antonije i Kleopatra, Timon Atenjanin, Koriolan) najčešće izvođenom smatra se Hamlet, a kritičari nerijetko ističu kako fabule ovog ali i drugih Shakespeareovih djela nisu originalne. Shakespeare ih, naime, ne izmišlja, već ih bez oklijevanja preuzima od drugih pisaca i prema potrebi prepravlja i prilagođava, a događaje preuzima od povjesničara. Unatoč tomu, njegovi su likovi prepoznatljivi i izdvajaju se između svih ostalih junaka koje su stvarali drugi dramatičari. 

Zna se, dakle, dogodovštine je svojih drama uglavnom preuzimao od suvremenih autora, što vrijedi i za priču o Hamletu (smatra se pozajmljenom od Thomasa Kyda), čemu dakako prethodi legenda o Hamletu danskog povjesničara iz ranog XIII. stoljeća Saxa Grammaticusa, od kojega ju je preuzeo francuski pjesnik Francois de Bellforest. Osim toga Shakespeareove drame, pa tako i Hamlet, satkane su od bezbrojnih pojedinosti posuđenih iz mnoštva najraznovrsnijih izvora. Mjesto radnje je dvorac Elsinore u Danskoj, gdje Hamletova oca, danskog kralja ubije rođeni brat Klaudije, preuzme prijestolje i oženi se njegovom ženom Gertrudom, Hamletovom majkom. 

Tajnu ubojstva Hamlet saznaje od prikaze, duha pokojnog kralja koji od sina zahtijeva osvetu. Tu dolazi do izražaja Hamletova dvojba: izvršiti obećanje zadano ocu i osvetiti se, ili podnositi i otrpjeti nepravdu, poniženje, uvredu, bol?

 

Umrijet – usnut – usnut! I možda sanjat...

 

I dok ovako dvoji i pita se Hamlet pomalo hini i ludilo, ali uistinu iz njega izbija očaj i trajno razočaranje u ljude, osobito žene: vlastitu majku, pa i nedužnu Ofeliju, kćer dvorskog savjetnika Polonija, kojoj poručuje: »Idi u samostan. Zašto da rađaš grješnike?«. Odluči se tada, na mah, upriličiti Mišolovku, predstavu u predstavi uz pomoć putujućih glumaca, na nju pozove kralja i kraljicu te im prikaže mučko ubojstvo svoga oca, s pojedinostima poznatim samo Klaudiju. U međuvremenu Hamlet ubije Polonija dok ga je uhodio, a Klaudije šalje Hamleta u Englesku u smrt, ali on se spašava, vraća i saznaje za Ofelijino utapanje. Laert, Ofelijin brat, krivi Hamleta za sestrinu smrt i traži osvetu, izaziva Hamleta na dvoboj, njegov mač je premazan otrovom, a kao dodatno sredstvo ubojstva pripremljen je i pehar s otrovanim vinom. Laert rani Hamleta, ali u dvoboju su mačevi zamijenjeni i Hamlet rani Laerta. Kraljica uzima pehar s otrovanim vinom, ispija ga i umire, a Hamlet tada ubija kralja i moli svoga prijatelja Horacija: »Ispravno izvijesti neuke / O meni i o mojoj stvari«. I umire. U tom stiže norveški kraljević Fortinbras, koji ima stanovita prava na danski tron, zatječe hrpu leševa i zgraža se nad prizorom smrti, koja se i u ovom svom dvoru vječno gosti.

 

Subotičko uprizorenje Hamleta

 

I prije premijere u dijelu ovdašnje, tzv. kulturne javnosti i u tisku, napose, pojedinci su pokušali osporiti i dovesti u pitanje, jer je po njihovu sudu izvedba Hamleta, navodno »grandomanski pothvat«, kako su nastojali okarakterizirati stavljanje ovoga djela na repertoar (Rackov, Rukovet 11-12, 1966., 639.-644.). Radi toga se i redatelj Predrag Dinulović našao ponukanim pružiti neka među svojim objašnjenjima, ističući kako je i ovo Shakespeareovo djelo prije svega bilo okrenuto puku, kada se i kazališna igra znatno razlikovala od suvremene teatarske konvencije. Svojedobno su predstave igrane po danu, u rano poslijepodne i trajale su satima. Za vrijeme održavanja predstave se nerijetko trgovalo, jelo i pilo, gledatelji su dolazili i odlazili, dobacivali, raspravljali i komentirali. Stoga je Shakespeareu bila potrebna prepoznatljiva fabula, koju je on kao i kod većine ostalih svojih djela uzimao iz drugih onodobnih komada svojih suvremenika ili starijih pisaca. Unatoč tomu, uspio je stvoriti vlastito djelo za sve ukuse i sva vremena, a budući da su u njegovo vrijeme svakojaki ljudi gledali predstave, Shakespeare je morao stvoriti komad prikladan i plemstvu i puku. 

Kako bi Hamleta u što je moguće većoj mjeri približio očekivanjima suvremenoga gledateljstva, Predrag Dinulović se usmjerio na akcijske dijelove dramskog teksta, krateći komad, izbacujući sve što usporava njegovu dinamiku, spajajući one dijelove teksta koji uvećavaju dramatiku sukoba nosećih likova i intenzitet njihovih osjećanja. Na taj način je, prema ocjeni Ivanke Rackov, ostvario dinamičnu i zanimljivu predstavu, uspješno spajajući pojedine dijelove teksta, svodeći radnju u tri čina, umjesto u pet, koliko je kod Shakespearea, te je tako predstava trajala dva i pol, mjesto najmanje četiri sata, koliko bi trajala njena izvedba prema izvornom, neskraćenom tekstu. Tako je i pred subotičkim gledateljstvom oživio Hamlet, taj preosjetljiv i u svemu tragičan lik, ispunjen sumnjom u sebe i druge ljude, što neprestano dovodi u pitanje dobrotu čovjekovu i smisao njegova bitka. Neprestano oklijeva, razjeden unutarnjom dvojbom koju mu pruža sloboda izbora, težina i odgovornost samostalne, osobne odluke.