E, čeljadi moja, bome odno vrag šalu, počelo to ozbiljno zalađivat. Ja se jutros krenio u avliju pa dok nisam došo na onaj kraj, borme sam se niki smrzo. Nije ni dobro više imat vake velike avlijetine, sad su u modi one male, gospocke da stane u nju koje drvo i to ono zimzeleno da se čeljad ne umaraju skupljanjem lišća. Llipo vidim u avlijici i fajin opravljeni strija, u di kojoj ne mož ni pokisnit tako je sve natkriveno. Veli mi Joso dok pridivamo ditelnu da je i on to spazio, al da to nama ne štima. Mi smo navikli pišce od kraja do kraja a avlija po duži, sustane čovik dok ne ponamiriva josag. Doduše, kad se sitim kaka je kadgod bila, pa nasrid avlije po par veliki orova i dudova, lad samo taki, to je bilo štogod. Doduše, sad ne bi valjalo kad se i na avliju mora plaćat porez i to velik, kugod da ima od nje kake hasne. A ima doduše samo posla po njoj, na kraj dana kad se čovik siti »di si bio – nigdi, a šta si radio – ništa«, samo se vrtio. Nije ni čudo što naša mladež biži u varoš, a borme u novije vrime svudank po bilim svitu. Taki sam, čeljadi moja, niki ko da nisam sam svoj. Kad se zagledam niz Ivković šor, skoro svo lišće spalo s drva. Salaši, ovo malkoc što je ostalo, se još đene-đene i bile, održava ji svit. Al čim pomru stari, oma dođe bager i od salaša ostane samo gomila zemlje i di koji izdanak od starog duda jel drača... Kaže moj pajdo Pera da ćemo mi oplakat naše salaše. Ja, onako zagledan u daljinu tamo gori prema Frljazi, nisam ništa odgasio al sam pomislio da ćemo mi kandar poslidnji bit što plačemo za njima, nažalost. Ove naše mlade baš briga, nema to više tog osićaja u mladima. Čast vrlo ritkim izuzecima al borme nema. Sad gledaju kako će što lipče i komotnije živit, ta mrzi njim i ložit u ova moderna grijanja a kamol žarit peć, vuć ogrizine, a sadžak i katlanku tek... Ta ni ne znaju šta je to. Oni bi sve na puce, da njm duva vruće odaleg, ladno odaleg. No, biće kako budne. Neg, jeste l vi digod išli sad ovi dana? Ja borme nisam nigdi dospio jel nisam ni zvan. Poslidnje sam bio gledat tamburaše na Balažević salaš u Tavankutu, svirali Biseri i puštali nam pisme priko bijoskopa, slikovano na malim tavankuckim putu, bilo zdravo lipo. Niki dan čitam da će se opet opravit korlat u srid varoši i da će bit oni disnotorski običaji prikazivani u varoši, a moće se i kupovat kojikaki domaći proizvodi. Di ko se buni, vele vidim šta će nam josag u srid centra, tamo su spomenici i šta ja znam... Meni to budne lipo, ta mora se kadgod i seljakovo prikazat. A nismo valjda postali taka velika gospoda, pa i kadgod je bilo josaga u varoši, konja je bilo svudank, a smio se josag držat i u varoši. Sad smo postali vrlo fini pa nam sve se osti, a ne osti se divenica, šunka. A ne-ne, ona mriši. Moja je majka divanila di mriši kadgod se moralo i ostit, nije to oma bila divenica. Iđem se ja namundurit pa u varoš, platit reštanciju jel će me ovi što se staraje kobajage za sirotinju ko za lanjski snig još doć plenit kaki su. Ajd zbogom.