Koncem rujna završena je javna rasprava o Strategiji razvoja kulture Republike Srbije od 2017. do 2027. a do kraja godine očekuje se i njeno usvajanje u Narodnoj skupštini. U radnoj skupini koja je kreirala ovu strategiju od 136 strana nije sudjelovao niti jedan predstavnik niti jedne nacionalne manjine koje žive u Srbiji. To je, smatra predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća Darko Sarić Lukendić, začuđujuće s obzirom na to da je isto to Ministarstvo (kulture i informiranja) pozvalo predstavnike manjina da sudjeluju u kreiranju Strategije informiranja (koje je u tijeku) a koja nije ništa većeg značaja za nacionalne manjine. Dapače, u zakonskim i svim drugim međunarodnim i domaćim dokumentima i političkim naracijama očuvanje kulture (i nacionalog identiteta) nacionalnih manjina ne smatra se samo imperativom nego i ključnim zadatkom nacionalnomanjinskih vijeća, ali isto tako i države koja se na to obvezala i čiji dužnosnici skoro svakodnevno ističu kako je kulturna raznolikost bogatstvo Srbije.
Otuda bi bilo logično i sudjelovanje predstavnika nacionalnih manjina u kreiranju ovog strategijskog dokumenta. Pa ipak, nacionalne manjine su bile isključene iz radne skupine koja je kreirala ključni dokument za budućnost kulture u Srbiji a na temelju kojeg se planiraju i izmjene zakona i podzakonskih akata u kulturi a »dobar pristup bi bio da se, kada se kreiraju strateški dokumenti, uključi nekoliko manjinskih predstavnika koji bi onda iz svojih različitih vizura kondenzirali različite stavove različitih nacionalnih manjina«, ističe Sarić Lukendić.
Kulturni prostor(i)
Osim toga, ističe on »problem koji mi i druge nacionalne manjine imamo s ovom strategijom je vezan uz njen naslov. Jer, da se ona zove razvoj kulture Srba, onda mi ne bismo imali nikakvu primjedbu u vezi s njom jer se ona bavi srpskim kulturnim prostorom koji je veći i širi od geografskih granica Srbije. U tom smislu legitimno je reći da i pojedini prostori Srbije spadaju u mađarski, hrvatski, bugarski i ini kulturni prostor. Naime, u pojedinim, napose rubnim područjima države, pojedini kulturni utjecaji se prepliću i strategija razvoja kulture unutar jednog geografskog okvira definiranog državnim granicama bi se trebala odnositi na sve njene građane sadržajem, a ona to ne čini. Ona prelazi geografske granice državnog prostora Srbije, ali istovremeno je sadržajem fokusirana gotovo isključivo na kulturu Srba, zaštitu srpske ćirilice i zaštitu srpskog kulturnog prostora, a u isto vrijeme aktivnosti koje se predviđaju ne prepoznaju nacionalne manjine. »Mogu to razumjeti u određenoj mjeri jer svako nacionalnomanjinsko vijeće ima mogućnost donijeti svoju strategiju razvoja kulture pa je onda legitimno govoriti o tome da se ova strategija bavi nacionalnom kulturom s državnog aspekta, ali ono što je problem je da mi nismo dionici toga procesa.«
Ne težimo samogetoizaciji
O čemu se radi? Zašto je toliko bitan ovaj, formalni segment? »Manjinama se često spočitava samogetoizacija što podrazumijeva da postoji potreba zaštititi se od kulturnih, jezičnih i svakih drugih utjecaja većinskoga naroda. Smatram da hrvatska nacionalna manjina nije samogetoizirana, da ne teži samogetoizaciji već teži biti dobro integrirana u srpsko društvo. Ono što je problem je da se naši napori na toj integraciji često ne prepoznaju i da nam se ne izlazi u susret. Naime, prirodno bi bilo ako želite nekoga integrirati da ga uključite u procese koje kreirate i koje vodite, a ne da ih isključujete. Dakle, ako država Srbija propagira kao vrhunski princip kojemu treba težiti integraciju nacionalnih manjina, onda se ne može smatrati inkluzivnim pristupom odsustvo predstavnika nacionalnih manjina iz radne skupine koja kreira dokument koji se zove Strategija kulture«, zaključuje Sarić Lukendić.
Na koncu, on kaže da su predstavnici nacionalnih manjina bili od samog početka uključeni u izradu Strategije, a ne tek u fazi javne rasprave, onda bi vjerojatno predložili da u Strategiji »nakon afirmativnih mjera za izdanja na ćirilici bude stavljen jedan zarez i dodaju se afirmativne mjere i za izdanja na jezicima nacionalnih manjina«.
»To je jedna intervencija koja zahtijeva jedan zarez i dvije riječi, a država Srbija ne bi osiromašila ako bi i izdanja na jezicima manjina imala olakšice. A ta vrsta olakšica i intervencije govori o prisustvu ili odsustvu namjere zakodavca da se uvaži i prepozna pravo na postojanje nacionalnih manjina i želje nacionalnih manjina da budu integralni dio srpskog društva, a ne da budu na margini i služe samo za pokazivanje kada dođu strani predstavnici«, zaključuje Sarić Lukendić.
J. D.
