Nenad  i Ivan Periškić mladi su Monoštorci, braća blizanci koji se i dan-danas ne razdvajaju. Zajedno su završili srednju školu, zajedno studij na Šumarskom fakultetu u Beogradu, zajedno na istom fakultetu upisali master, zajedno se uključili u rad KUD-a Hrvata Bodrog. Dijele istu ljubav prema lovu. I ono najvažnije: od djetinjstva dijele istu ljubav i strast prema izradi predmeta od drveta. Drži ih ta ljubav i strast i danas, pa su u stanju i po desetak sati provesti u svojoj radionici uz komad drveta. I nema što ne mogu napraviti od tog komada drveta, koji pod njihovim rukama postaje pravo umjetničko djelo. Pronaći Ivana i Nenada u Monoštoru nije teško. Treba samo na izlasku prema Bezdanu potražiti kuću ispred koje je veliki drveni medvjed isklesan u jednom komadu drveta i eto vas na pravoj adresi. 

 

Od Bodrog festa, do Bodrof gesta

 

Ivana i Nenada upoznala sam prije šest godina na Bodrog festu u Monoštoru. Upadljivi i jedinstveni bili su sa svojom ponudom drvenih satova. Objasnili su mi tada da je na tim satovima osim mehanizma sve izrađeno od prirodnih materijala. 

»Drvo, žirevi, koštice od breskve i kajsije i drugi materijali koje nalazimo u prirodi ono su od čega pravimo satove. Počeli smo prije sedam godina, a prije pet godina počeli smo raditi i duboreze«, pričao mi je prije šest godina Nenad. 

A i tada, kao i danas, uz njega je bio Ivan koji je baš na pravom mjestu dopunio priču svoga brata. 

»Za izradu satova mogu se koristiti sve vrste drveta, ali je mazer najbolji. To je jedna vrsta topole koje ima i u okolici Monoštora. Satovi se izrađuju u fazama. Prvo se isječe na gateru, kroji, šmirgla i šlajfuje, zatim se buše rupe na mehanizam, stavlja mehanizam, lakira i lijepe ukrasni detalji. Za jedan sat treba oko tri dana«, nadopunio je Ivan Nenadovu priču. 

Šest godina kasnije, ponovno Bodrog fest i ponovno susret s Ivanom i Nenadom. Nepromijenjeno je u tih šest godina ostalo to što su ovi monoštorski momci ostali vjerni svojoj ljubavi i strasti – drvetu. I opet su, kao i prije šest godina, bili zapaženi. 

 

Sati i sati rada

 

Susret i razgovor u njihovoj radionici u obiteljskoj kući u Monoštoru dogovarali smo tjednima, ali su ga njihove obveze oko studija na Šumarskom fakultetu odlagale iz tjedna u tjedan. No, kako su nedavno uspješno završili studije, dakako na smjeru obrada drveta i upisali master na istom fakultetu, našlo se vremena i za naš ponovni susret. A zatekla sam ih, gdje drugdje nego li u njihovoj radionici. Nenada nagnutog nad komadom drveta, a Ivana s malom brusilicom u ruci i komadom jelenskog roga. I razgovor kreće. 

»Sami smo učili, griješili, popravljali. Nismo imali alata, nismo imali znanja, ali smo polako učili, nabavljali nove alate i strojeve i počeli raditi sve zahtjevnije poslove. A nove ideje samo su nam padale na pamet«, priča Ivan. 

Glavu s duboreza u koji se zanio diže Nenad i objašnjava kako običan komad drveta, dakako iz monoštorske šume, dobiva neki novi život. 

»Indigo papirom precrtam na drvo sliku i onda kreće rad. Prvo se dubi da bi se dobila sama figura, onda se to fino oblikuje, šmirgla, dodaju detalji. Za jedan duborez treba i desetak sati rada«, priča Nenad. 

Reći će da je svoj najveći kritičar, jer uvijek želi da ono što uradi bude perfektno, bez pogreške. Dok je Nenad ostao vjeran duborezu, Ivan je usavršio vještinu obrade jelenskih rogova od kojih izrađuje gumbe za košulje, lovačka odijela i lovačke kravate. 

»Za jednu takvu kravatu treba najmanje sedam-osam sati rada, obrade jelenskog roga. Može taj posao trajati i duže, sve zavisi od figure koja se rezbari u jelenskom rogu. I tu nema pogreške. Ako se pogriješi, sve se može baciti i sati truda odu uzalud«, kaže Ivan. 

Priču nastavljamo na katu njihove kuće gdje je prava galerija njihovih radova. Satovi, duborezi, drveni namještaj, lovačke puške, kolekcije gumba, kravata od jelenskih rogova... Odavno ne broje koliko su zanimljivih stvari napravili, ali obojica izdvajaju radove na koje su posebno ponosni. 

»Kada bih sada baš trebao nešto izdvojiti, bio bi to stol od panja. Ne mogu baš posebice izdvojiti još nešto najzanimljivije, jer ja to dijelim na više i manje zahtjevne radove«, kaže Nenad. 

Ivan je  najponositiji na svog medvjeda, onog s početka priče, isklesanog od trupca hrasta starog 200 godina i toliko teškog da ga je nosilo šestero ljudi. 

»Radio sam ga pet-šest dana, i to po deset sati dnevno. Visok je taj medo, 1,7 metara, prečnik mu je 1,4 metra, a 85 centimetara debljina«, priča Ivan. 

Nenad i Ivan kažu da njihovih radova ima u svim dijelovima svijeta. U Kanadi, Africi, Njemačkoj, a najviše u Monoštoru. Onih kojima se dopada što i kako rade ima toliko, pa da i dvostruko više vremena provode u radionici ne bi im bilo dovoljno. Dobili su priliku i predstaviti se na ovogodišnjem Loristu – Sajmu lova, ribolova, sporta i turizma i to na štandu Vojvodinašuma, pa se priča o ovim mladim Monoštorcima, diplomiranim inženjerima prerade drveta širi i dalje.

I na kraju, zanimljivo je reći da su Ivanovi i Nenadovi djed i baka i otac i majka vrsni i poznati pčelari, ali se Ivan i Nenad košnica ne laćaju. 

Zlata Vasiljević