Nedavno je u republičkoj Skupštini povodom Zakona o dualnom obrazovanju između članova vladajućih i oporbenih stranaka vođena jedna čudna, na mahove vrlo oštra rasprava. Po mišljenju Ministarstva prosvete, koje je ujedno i predlagač Zakona, on bi trebao omogućiti efikasnije obrazovanje, kao i zapošljavanje mladih odmah nakon srednje škole. Po mišljenju oporbe ovaj Zakon služi za stvaranje jeftine radne snage i mnogo više ide u korist poslodavaca koji će po niskoj cijeni moći iskorištavati djecu. Usput, zakon je usvojen i bit će skoro objavljen. Po mom sudu, na mahove beskrvno-bezidejna, oporba uopće nije proučila nacrt Zakona, jer poput ostalih sličnih dokumenata sam zakon niti smrdi niti miriše; ima sve poznate mane, npr. detalje ili kako se popularno kaže bliže odredbe, tzv. podzakonske akte (u kojima se zapravo skrivaju fore) propisat će ministar prosvjete. Za ovo ima mnogo vremena, godinu dana, znači do studenog iduće godine, jer zakon stupa na snagu osmog dana od objave, a primjenjuje se školske 2018./19. godine. Nadam se da će do početka upisa u srednje škole i ovaj dokument biti spreman, jer ima bezbroj neraščišćenih detalja. Naravno, nameće se pitanje: ako su naši stručni radnici tako dobro plaćeni, štićeni od samovolje poslodavaca, zašto masovno odlaze raditi u inozemstvo? O cijeni minimalnog rada da ne pričamo!
Dualno obrazovanje
Prateći vijesti i skupštinsku raspravu nisam bio lijen i pogledao sam nacrt zakona o kojem se tako žustro diskutiralo. U glavi »Značenje pojmova« u članku 2. piše: »Dualno obrazovanje je deo sistema srednjeg obrazovanja i vaspitanja u kome se kroz teorijsku nastavu i vežbe u školi i učenje kroz rad kod poslodavaca, stiču, usavršavaju i izgrađuju znanje, veštine, sposobnosti i stavovi (u daljnjem tekstu kompetencije) u skladu sa standardom kvalifikacije i planom i programom nastave i učenja«. Nadalje, Poslodavac i škola zaključuju ugovor koji se može i raskinuti. Privredna komora Srbije vodi registar Ugovora i vrši stručni ispit i izdaje licencu »instruktora«, koji je zaposlen kod poslodavca i odgovoran je da učenici steknu određene kompetencije. U stručnoj školi je zaposlen pak »koordinator učenja kroz rad« čiji je zadatak praćenje i vrednovanje rada učenika skupa s koordinatorom. Poslodavac je dužan materijalno osigurati učenika (prijevoz, hrana, osiguranje itd.) i financijski tako da za produktivan rad plaća 50 posto od minimalne cijene rada. Inspekcijski nadzor vrši Ministarstvo preko prosvjetne inspekcije, odnosno drugo Ministarstvo preko inspekcije rada. Postoje i kazne za školu, odnosno za poslodavca čija je maksimalna visina oko 850 eura. Pade mi na um narodna poslovica »mnogo babica, kilavo dijete«, a aktera baš ima mnogo i raznovrsnih fela; bitno je da se otvaraju nova radna mjesta u beogradskoj administraciji.
Déjà vu
Kopajući po vlastitom sjećanju, čini mi se da sam kao osnovac imao »dualno obrazovanje«, jer sam na satu domaćinstva učio krpati čarape, stekao osnove kuhanja i druge vještine. U srednjoj školi kroz predmet tehničko obrazovanje stekao sam elemente, među ostalima, električarskog zanimanja i išao sam na praksu u tadašnju tvornicu Mladost, gdje sam njihovim električarima štemao zidove za elektro vodove. Tada su postojale trogodišnje škole učenika u privredi (ŠUP) koji su također praktično radili i učili kod poslodavaca, uglavnom zanatlija. Nakon reforme zvane šuvarica radio sam honorarno u srednjem usmjerenom obrazovanju, učeći u trećem razredu uglavnom djevojčice tesarskom zanatu. Učenici su imali i obvezan praktični rad uz vodstvo instruktora u tadašnjem Integralu gdje su uglavnom vadili čavle iz građe ili išli po burek radnicima. Treći razred srednje škole bila je »demokratičnija« zamjena za ŠUP. Od mojih učenika samo je jedan postao tesar, pošto mu je i tata bio samostalni tesarski obrtnik. Drugi su postali inženjeri, poduzetnici, prodavači, partijski tajnici itd.
Sjećam se riječi uvaženog profesora nacrtne geometrije Petra Anagnostija, koji je kazao: »Od vas 100 upisanih studenata, petoro su genijalci i njima praktično ne bi trebala škola (oni su sada u inozemstvu), fakultet će nekako završiti i petorica nesposobnih (oni su ostali), a naš cilj je da od vas preostalih devedeset stvorimo valjane, poštene i profesionalne inženjere«. Kako stvari stoje, iako na čelu zemlje, sudeći po indeksu, stoji »izvanredan učenik«, uglavnom vode nas »loši đaci« koji spadaju u kategoriju poslušnih, ali loših ili pak sumnjivih diplomaca. A ovu činjenicu nikakvo dualno obrazovanje neće promijeniti.
