Negdje na kraj sela, bar ako gledamo iz smjera iz kojega smo mi dolazili, nalazi se kućica koju smo tražili i u njenom dvorištu zatičemo baku koja, naravno, ima pune ruke posla. Ljudi se za par godina promijene ali nekako na selu to nije tako. Mijenjaju se, stare, ali ostaju isti. Možda tamo pušu ti vjetrovi koji ne dozvoljavaju duhu da prestane tinjati nego ga stalno rasplamsuju. Bilo kako bilo, prepoznali smo baku, a i ona je prepoznala koga je poznavala, a tu počinje priča i za nas koji se do sada nismo poznavali.
Baka Ruža i Borko
Baka Ruža sa svojim mužem Borkom živi u selu Gravaljosa od kada se udala, a to je bilo jako davno. Po njenim riječima do tada je živjela u selu s one strane brda ali tamo nije bilo uvjeta za život, nije bilo struje. Ova družina od dva člana ima i prošireni sastav, dvoje djece: sina i ćerku, koji su otišli svojim putem ali ne daleko, selo ili dva dolje, kako kažu. Ružina i Borkova kći često dolazi i pomaže stare roditelje odvodeći ovce na ispašu. Zapravo, ispostavilo se da je žena koju smo pitali za put do Ruže upravo njihova kći. Svijete, mali li si.
Kada smo stigli baka Ruža je sjekla lišće luka kako bi peradi pripremila obrok, a njen muž je bio iza, u tvornici ludila, kako nam je objasnila naša kućanica. U jednom divnom i opuštenom upoznavanju kao što je bilo ovo, gdje upoznaješ ovako nekog, ne možeš da ne posvetiš svoja razmišljanja i da osvijestiš koliko je divno sretati ljude koji su samo ljudi. Najljepše što je od ljudi ostalo i najljepše što je u ljudima uvijek bilo. Ovaj dio teksta nema želju da postane filozofsko štivo, ali rubrika Priroda i društvo uvijek više akcentira prirodne ljepote i činjenicu da je najljepše društvo zapravo priroda, a ovo je idealna prilika za preokret u priču o čovjeku i ženi koji su prirodi odličan saveznik i kojima priroda želi biti najbolji prijatelj. Koliko puta ste ušli u dom neznanca i koliko puta vas je taj stranac-neznanac ugostio rakijom, kruhom, sirom i toplinom svoja četiri zida, a vi imali osjećaj da je to baš sve što vam treba. I onda još kad ste krenuli, dobili paketić domaćeg sira jer ne možete na put praznih ruku poći. Koliko puta vam se stranac obradovao? Nesebično dijeljenje, međusobno radovanje, gošćenje, ogoljeno prošćenje međuljudsko. Toliko običnih stvari i dojmova se urezalo u ovaj naš boravak u prirodi i istraživanje sela da bi bilo previše sebično zadržati to samo za sebe.
Divna tvornica ludila
Ti obični neobični ljudi, baka Ruža i njen muž Borko rade po cijeli dan. U ovom razdoblju godine bakin posao je da hrani perad i kuha za Borka i sebe. Bakina kuhinja miriše na domaći kruh, a Borkova tvornica na ludost, kako je vole zvati. Tvornica ludila je zapravo dio iza kuće koji je Borko nastanio kazanom i to je mjesto gdje Borko tekućini daje okus rakije. Simpatičan naziv za ovaj laboratorij. Simpatično je sve u vezi s ovim ljudima. Sve rade sami i malo što je u njihovoj kući iz trgovine. A dekoracija doma prati ove današnje trendove rasparenog namještaja, starina i prostora koji odišu na sjećanja. Divno!
Trebalo bi uvesti pravilo ili neku vrstu obaveze da kada god odete u prirodu, divljinu, neki zabačeniji dio planeta, vi pokušate naći i više od toga jer su zapravo baš u tim prirodnijim, divljijim, zabačenijim krajevima skrivene prave dragocjenosti.
Idealna prilika je da ovaj obilazak povežete s boravkom na Staroj planini, jer je put dalek za samo jednodnevne ekskurzije. I ako je ovaj prilog bio dovoljno uvjerljiv, potražite baka Ružu makar da vam srdačno mahne, toplina će biti golema.
