Dan po dan, došle i Sisvete. Bač Iva na groblje ošo dan prija. Obišo pokojnoga dadu, zapalijo mu svićicu i izmolijo Očenaš. Još dugo potli molitve osto sagnite glave, a onda se preznijo i zagledo u dadinu sliku na križu. I dada se sa slike zagledo u njega, ko da mu tijo štogoda kazat, vada zaboravijo pri neg što ošo sovoga svita. A možda i ni zaboravijo, neg svi oko njega bili u nikake strke i žurbe, pa ga nisu ni slušali, tijo ga otpravili u bolnicu u varoši. Tamo i ispušćo dušu. Bać Iva ga poslidnji vidijo. Bila nedilja potli podne, išo natrag iz jednoga njevoga sela, pa veli da ga obide, nusput mu. Ni zno da će ga vidit poslidnji put. Dada njega ni ni vidijo, zapiljijo se u jedno misto na plafonu, vada bijo u nikomu svojemu svitu. Samo on zno šta tamo i mož vidit. Bać Iva mu uzo desnu ruku i celivo je tvrdi, žuljeviti dlan, nikad ni zaboravijo da ga ta otranila i izvela na put. U jednomu kratkomu trenu mu izgledalo ko da se dada blago naškobijo i sasvim slabo mu stego prste. Al možda i ni, možda mu samo tako izgledalo o velike želje da mu još toliko toga ispripovida. Preznijo se ka mu jedna cura, sva u bilomu, metnila ruku na rame. Veli posete gotove. Celivo ga još u čelo i ošo. Ni smijo ni trepnit, oči mu bile pune mokrine. Teško izdanijo i otro ji dlanom. Rano ujtru jim javili da ga duša napuščala. Najedamput dunijo vitar. Bać Iva se preznijo i pogledo oko sebe. Dada ga još uvik gledi sa sličice na križu, a svičica se otrnila. Vada š njeznim svitlom i Očenaš ošo di triba. Polako se okrenijo i obišo još nikoliko ni što tribo obit. Svakomu zapalijo po jednu svičicu i izmolijo Očenaš, a jednu veću zapalijo kod Križa za sve ne što ji ni obišo. Taman se krenijo doma, na kapije o groblja trefijo kuma Tunu i njegovu. Naprtiti, jedva se vidu o plastični cvitova, šareni, da šareniji ne možu bit. U jedne velike kese nosu ni skupi fenjera, što ka ji zapališ, ne otrnu se misec dana. Ka bi se ošacovalo koliko sve to vridi, ispalo bi da jedan kršteni rabadžija toliko ne zasluži ni za misec dana. »Eto, kume, nosimo našima pokojnima da jim se malo umilimo. Baš i nemamo vrimena često ji obit, al zoto jim na Sisvete pokupujemo najskuplje i najlipše. Može nam se, a to će jim dugo i durat. A nek i svit vidi koliko ji poštivamo«, veli kum Tuna. »Pa kud ste onda poranili, to ste tribali donet sutra, vidlo bi vas više svita«, veli jim. Kum Tuna ni ni ositijo koliko ji podbada, pokazo mu no no što drži u ruka. »Eto i staromu kumu ćemo na grob metnit najveći fenjer i najšareniji puket. Ajde lipo š nama da ga zajdno obidemo. Ti idi naprid«, veli i krene se, a bać Iva dobro zno da vaj kanda već zaboravijo di su dadu saranili. »A da znadeš, stari kum nikad ni bijo baš taki veliki kicoš, nikada ni jako marijo za skupo i šareno. Uvik nam divanijo da mrtvima tribu samo mali plamičak i Očenaš iz srca«, veli bać Iva. Kum Tuna i njegova ko da ništa nisu ni čuli, pometali na grob što naumili, zapalili fenjer i još malo se divanili, pa velu moru žurit dalje, imu obit još puno njevi. Očenaš nisu ni izmolili.