Evanđelje trideset i prve nedjelje kroz godinu za naše vrijeme vrlo je aktualno, osobito za one koji se smatraju pravim vjernicima, koji redovito sudjeluju na euharistiji i angažiraju se u životu svoje župne zajednice. Možemo biti aktivni vjernici, a da ipak nešto činimo pogrešno. O tome Isus govori ove nedjelje. Naime, kritizira farizeje i pismoznance koji naviještaju ali im riječi ne prate djela, s druge strane, žive po vjerskim propisima, ali iz pogrešnih motiva. Isus oštro kritizira takav vjernički stav i poziva na promjenu (usp. Mt 23, 1-12). Pitanje je za sve nas ima li u nama farizeja i pismoznanaca, ili smo iskreni i ponizni nasljedovatelji Krista poput prvih kršćana.
Preispitati motive
Prvo što Isus u ovonedjeljnom evanđelju zamjera farizejima i pismoznancima je što »govore, a ne čine«. Zamjera im zapravo to što u središtu njihovog života nije ono što navještaju. Nije im navještaj ono za što žive, nije im on primarni cilj. Naprotiv, njime se služe kako bi postigli neke druge ciljeve. Oni, čija je služba vezana za navještaj, koji su primili poslanje služiti Bogu i potaknuti i druge na to, svoju službu i Boga samog stavili su u službu postizanja ovozemaljskog. Njihove su riječi tako postale isprazne, iako toga možda i nisu svjesni, zaslijepljeni ugledom u narodu koji su priskrbili upravo službom koju im je Bog povjerio.
Na prethodnu se nastavlja i druga Isusova kritika: »Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide« (Mt 23, 5). Čovjek u sebi uvijek želi postići da bude hvaljen i slavljen. Nije pogrešno primati pohvale za dobro koje je urađeno, ne želi Isus to kritizirati. Pogrešno je raditi sve samo kako bi se postigla hvala i slava. Problem farizeja i pismoznanca bio je u tome što im je hvala i slava postala osnovni cilj kojem su težili, te su svoju službu usmjerili k tome cilju. Slava i ugled među narodom postalo je središte njihovog interesa: »Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’« (Mt 23,6). Tako su svoju službu banalizirali i od uzvišenog služenja Bogu, služili su svojoj oholosti. Pohvala, koja je trebala biti posljedica njihovog djelovanja, postala je počelo.
Ne kritizira Isus pohvalu. Ona je potrebna i treba pohvaliti onoga tko je to svojim djelima zaslužio, s druge strane, ne treba se praviti lažno skroman i pohvalu odbijati kada je zavrijeđena. No, ona ne smije biti smisao našeg djelovanja. Farizeji i pismoznanci živjeli su i radili za ovozemaljsku slavu, za pohvalu od ljudi, a ne od Boga, to je njihova greška. Dopustili su oholosti da potpuno ovlada njima, pa su, umjesto da budu u Božjoj službi, služili svojim ovozemaljskim idealima.
Ljubiti i djelovati
Kršćanin treba činiti dobro radi samog dobra. Lijepo je biti pohvaljen, ali pohvala i ovozemaljska slava ne smiju nam nikada biti osnovni cilj, niti se zbog pohvala koje dobivamo smijemo smatrati boljima i većima od drugih. Činiti dobro u poniznosti zarad Božjeg kraljevstva naše je poslanje. Isus naglašava: »Jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća« (Mt 23, 8). Dakle, ne trebamo se nadmeno uzdizati jer nam se čini da je onaj drugi od nas lošiji, nego mu bratski pomoći da budemo jednako dobri. Župna zajednica nije mjesto gdje ćemo se jedni pred drugima praviti važni, gdje ćemo raspirivati svoju oholost i potcjenjivati druge na temelju nekih svojih vizija. Ona je prije svega bratska zajednica u kojoj se svatko treba osjećati prihvaćeno i vrijedno. U njoj se svakome treba dopustiti da se angažira koliko može i želi. Uzor nam treba biti prva kršćanska zajednica u kojoj je vladalo bratsko ozračje. I kršćanstvo je unatoč svim progonima opstajalo i širilo se baš zbog bratske ljubavi među njezinim članovima. I svi su htjeli prići toj zajednici jer su željeli biti prihvaćeni i ljubljeni. Tako bi trebalo biti i danas. Trebamo ljubiti i činiti za drugog i za Boga, ne za pohvalu i priliku da se pravimo važni, da se pokažemo superiorniji.
Na isti takav način svaki kršćanin treba djelovati u društvu i izvan župne zajednice. Pa neka smo jedini koji čine dobro, koji ljube bližnjeg i pomažu, ali tako svjedočimo kršćanstvo. Kada se ne povodimo za svijetom, nego za Kristovim naukom, onda će naša vjera biti djela, a ne samo riječi. Djelima ćemo privući mnoge odlutale vjernike, jer jedno djelo vrijedi više nego mnoštvo riječi. Činiti dobro, ljubiti i sve to radi Božjeg kraljevstva, a ne radi ovozemaljske slave, to je svjedočanstvo vjere životom na koje nas poziva Krist.
