Svijet crkvenih zajednica, koje u najširem smislu dijele naslijeđe reformacije, iznimno je živ, živopisan i dinamičan. Naši prostori su bili zahvaćeni dijelovima valova Lutherove i Zwinglijeve reformacije, a zajednice koje slijede principe ovog pokreta danas se, zakonski, svrstavaju sa Srpskom Pravoslavnom i Katoličkom u »tradicionalne crkve«, te s dvije povijesne vjerske zajednice, muslimanskom i Židovskom, uživaju društveno priznanje i pravo na podršku od strane nositelja civilne vlasti. S druge strane, iako povijesno mlađe, i crkvene zajednice protestantsko-evanđeoskog naslijeđa imaju korijene u protestantskoj reformaciji započetoj u 16. stoljeću, iako baštine iznimno širok raspon teoloških principa i vidova organizacije. U današnjoj Srbiji, u vrtlozima recentnih društvenih zbivanja, teško primjetne, te oduvijek relativno malobrojne, one se prepoznaju po svojoj multietničnosti, ali i snažnom svjedočenju i misijskom djelovanju. No, tom istom društvu, opterećenom isključivošću, ljekovito bi bilo pogledati kako male zajednice, ti »kršćani na drugačiji način«, kako ih je nazvao ekumenski teolog dr. Juraj Kolarić, doprinose svijetu u kome djeluju.
Među protestantsko-evanđeoskim kršćanima najstariji su baptisti, danas organizirani u Savez baptističkih crkava u Srbiji. Jedan od prvih tragova baptističkog naučavanja i vjerovanja u Novom Sadu potječe iz 1875. godine. Tada belgijski plemić Adolf Hempt piše o krštenju na Dunavu skupine ljudi koja je uključivala i njega. Iako se Hempt kasnije preselio u Sarajevo, njegov sin dr. Adolf Hempt mlađi vraća se u svoj rodni grad i svoj radni vijek provodi u Pasteurovom zavodu, gdje se i danas nalazi njegova bista, kao inovatora na području cijepljenja protiv bjesnoće.
I bunjevački Hrvati dali su (i još daju) svoj doprinos djelovanju baptista kod nas. A taj doprinos nije mali, jer je naša zajednica iznjedrila jednog od najznačajnijih baptističkih propovjednika nekadašnje i ove sadašnje države. Stjepan Orčić (23. svibnja 1930. – 4. listopada 2000.) ostavio je višestruk i trajan doprinos srpskoj i hrvatskoj baptističkoj pisanoj baštini i sveukupnom nakladništvu, te teološkoj kulturi uopće.
Bračni par Šime i Jaga Orčić, nakon Pačira, seli se početkom 1930-ih godina u Mirgeš (Ljutovo). Kroz nekoliko susreta, s neočekivanim suradnicima, Biblija postaje dio ove obitelji sa sedmero djece. Preko dana se radi, a uvečer obitelj sjeda oko stola na kojem je Biblija, i čita je. Na čelu stola su baćo i nana. Obitelji se priključuje i nekoliko susjeda. Jednom je jedan od njih rekao baći: »Bog vas je blagoslovio sa sedam sinova. Zar ne bi bilo pošteno da jednoga posvetite Bogu da studira teologiju?« To je bio najmlađi sin, Stjepan, koji je krenuo prvo u gimnaziju, a 1953. godine upisuje Filozofski fakultet u Beogradu. Godinu dana kasnije prelazi u Zagreb. Diplomu profesora filozofije dobio je 1959. godine, kada je u Zagrebu počela s radom novoosnovana Baptistička teološka škola. Stjepan paralelno studira i na Filozofskom fakultetu, i u Teološkoj školi, gdje i predaje. Veoma je aktivan i u crkvi, no također pokazuje interes za šire djelovanje. U međuvremenu, 1957. godine se Baptistička teološka škola seli u Novi Sad, a 1960. godine je postao propovjednikom u crkvi u Novom Sadu. Te godine se ženi Šteficom (rođ. Širac) iz Pakraca koja mu ostaje doživotna pomoćnica u obitelji, ali i u svim njegovim službama. Imaju dvoje djece, Lidiju (udanu Imerovski) i Željka.
U Novom Sadu je utro misijski put svoje zajednice i na njemu ostao do smrti. Pokrenuo je ili nastavio izdavati nekoliko kršćanskih časopisa, da bi, konačno, ustanovio i nakladničku kuću Dobra vest, kojom ravna 20 godina, u vrijeme kada nije bilo jednostavno tiskati vjersku literaturu. Kako svjedoče njegovi brojni prijatelji i još brojniji poznanici, podjednako djeluje među laicima, teolozima i studentima teologije. Ostavlja svojoj zajednici zgradu crkvene dvorane, kao i Teološke škole u današnjoj Ulici Kola srpskih sestara i na Bulevaru Cara Lazara. Obje građevine su, na ponos svih Novosađana, izgrađene točno prije 50 godina, a danas ih koriste mnogi protestanti u ovom gradu. Bio je ravnatelj teološke škole od 1973., tajnik (1963.-67.) i predsjednik (1989.-90.) Saveza baptističkih crkava Jugoslavije.
Sasvim otvoreno je surađivao s katolicima. Veliki hrvatski franjevac p. Tadej Vojnović, koji je od 1984. do svoje smrti 2008. živio i djelovao u Novom Sadu, a koji je bio predavač hebrejskog jezika i biblijskih predmeta na Baptističkoj teološkoj školi, sa zahvalnošću svjedoči kako je došlo do ostvarenja njegovog velikog projekta, izdavanja Velike biblijske konkordancije, uporednog priručnika za čitanje Biblije koji naznačava gdje se svi pojedinačni pojmovi nalaze u cijeloj Bibliji, jedinstvenog nakladničkog pothvata na hrvatskom jeziku. Objavljena je u dva toma 1991. godine, u sunakladi zagrebačke Kršćanske sadašnjosti i novosadske Dobre vesti. »Bez Stipana, njegovog bodrenja, moralne i materijalne pomoći, ne bi bilo ni Velike biblijske konkordancije«, svjedočio je p. Tadej u spomen-zborniku posvećenom Orčiću, izdanom 2002. godine. »Orčićeva ekumenska otvorenost i eruditizam dovodila ga je na mnoge tribine, razgovore, druženja, propovijedanja, sve u službi Jedinome«, svjedoči prof. dr. Svenka Savić, umirovljena profesorica Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Bio je strastveni ljubitelj i poštivatelj pisanja i pisane riječi. Objavio je 22 knjige, te stotine članaka, na hrvatskom i na srpskom jeziku. Upečatljivo je najčešće koristio pri navođenju biblijskih citata hrvatski prijevod Biblije, tzv. Zagrebačku Bibliju (Stvarnost, 1968).
A Mirgeš? U šali pitaše Stjepana Orčića: »Što ćete sa silnim vremenom kada odete u mirovinu?« Uz smijeh je odgovorio: »Vidjet ćemo!«. Još od 1990. godine posjećivao je malenu zajednicu u svom rodnom mjestu, koja je brojala svega 18 članova i bila pred odumiranjem. Bez obzira na to, kroz stalne posjete ohrabrio ju je i pogurao je izgradnju molitvenog doma. Godine 1999, prilikom proslave šezdesetogodišnjice postojanja zajednice u Mirgešu, u još nezavršenom molitvenom domu, čule su se čak i orgulje.
»Uza sve to bio je minuciozan analitičar i kritičar jugoslavenske baptističke i uopće protestantske crkvene scene, ostavivši nekoliko historiografski vrijednih pisanih doprinosa iz ovoga područja«, kaže protestantski teolog Ruben Knežević iz Rijeke, koji je sastavio njegovu bibliografiju. On navodi da se ispod nekih svojih radova nije potpisivao. Ispod onih gdje je ostavio svoje ime, ono je uvijek svjedočilo i njegov identitet: »Stj. Orčić«, »Stjepan Orčić«, a rjeđe »Stipe Orčić«, »S. Orčić«. Živa riječ, koja je u miljeu protestantskog propovjedništva oduvijek najviše cijenila, odavala je izuzetno iskusnog i vrsnog teologa, te razumljivog propovjednika.
Gđa Štefica Orčić, u osvrtu na Stjepanov život, podvlači njegove vrline: »Ne želim da se zaboravi da je Stipan bio ranoranilac, jer ga je Gospodin obnavljao svakog jutra, pa smo i mi ukućani bili dodirnuti time što je on dobijao; da se za neke ljude i poduhvate zauzimao ustrajno; da je volio knjige i znao koristiti njihovu mudrost; da je bio praktičan – iako je studirao filozofiju, nije mnogo filozofirao; da je u stvaralačkom zanosu pripremao propovijedi; da je uvijek žurio kući, često s cvijećem u rukama; da je volio našu djecu i unučad i da im je pričinjavao radosti; da smo mnoge terete nosili zajedno kroz razgovor, rad i molitvu, što mi sada jako nedostaje«. Te vrline su toliko općeljudske da nije teško zadiviti se i poželjeti da naša zajednica nastavi davati ovakve izvanredne, jednostavne a velike u djelima, svoje pronositelje i promicatelje.
Marko Tucakov
