U suvremenoj likovnoj umjetnosti posebnu novinu predstavljalju mobilne skulpture, što praktično znači da kipar stvara jednu skulpturu čiji su dijelovi mobilni, ili je pak cijela prostorna kompozicija pokretna. No, ja se u ovom malom tekstu ne želim dublje baviti tom problematikom, nego ću pisati o jednom subotičkom fenomenu koji sam nazvao: »mobilni javni spomenici kulture«. Ova formulacija pala mi je na um kada sam počeo razmišljati o sudbini jednog sakralnog spomenika posvećenog svetom Florijanu, koji trenutačno stoji »skraćen i u zapećku« pored zadnjeg dijela, apsisa katedrale svete Terezije Avilske. Ovaj spomenik je podignut i osvećen 15. kolovoza 1926. godine u parku ispred franjevačke crkve i samostana. »Spomenik je iz parka na Trgu cara Jovana Nenada izmješten u neposredno okruženje bazilike sv. Tereze Avilske 1975. godine uz suglasnost crkve (...) Dislokacija zavjetne skulpture (...) pravdana je svojevremeno namjerom da se osmisli prostor ispred tadašnjeg Radničkog sveučilišta, kao prostrani trg za manifestacije«, piše povjesničar umjetnosti Bela Duranci u publikaciji »Javni spomenici opštine Subotica«, čiji je nakladnik Međuopćinski zavod za zaštitu kulture Subotica, 2001. godine. Uvaženi Bela Duranci u ovom slučaju je malčice pogriješio. Naime, po tadašnjem važećem »Detaljnom urbanističkom planu centra« ispred današnjeg kompleksa Otvorenog sveučilišta trebao je prolaziti »Novi bulevar« s četiri prometne trake i prosto je nezamislivo da se tu planirao jedan »trg za manifestacije«. Upravo ovim planiranim bulevarom pravdano je izmještanje dva sakralna spomenika koji su bili na trasi te buduće prometnice. Osim spomenika sv. Florijana, izmješten je i najstariji gradski spomenik Sveto Trojstvo. Od toga vremena »proteklo je dosta vode« i trg se sada zove »Trg franjevaca«, a Sv. Trojstvo je konačno vraćeno na staro mjesto, kako je to obećao tadašnji prvi čovjek općine. Obećao je i vraćanje sv. Florijana na prvobitnu lokaciju. Ali, vjerovali ili ne, tu sad postoji jedna »zaštitnička začkoljica« a to je da je po zahtjevima MZZK Subotica na toj jedinoj lokaciji u staroj jezgri grada obvezno prethodno arheološko istraživanje. To praktično znači da onaj tko želi vratiti spomenik, mora cijeli bivši trg prekopati najmanje metar i pol dubine. Naravno, to samo povećava troškove, a po meni ništa važno tu se neće pronaći. 

 

Spomenik oslobodiocima

 

Drugi mobilni spomenik je »Spomenik palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912. – 1918.«. Spomenik je započeo raditi jedan ratni zarobljenik, dok je još trajao Prvi svjetski rat. Namjena mu je bila da bude spomenik palim mađarskim žrtvama rata. »Umjetnička minorna kompozicija u kamenu – Milosrdni Isus i ranjeni vojnik – (nakon Prvog sv. rata, prim. a.) biva upućen na »historijsku doradu«; kamenorezac kleše, dobro poznate »uvijače« oko listova ranjenikovih nogu. Austrougarski vojnik tako biva proizveden u srpskog ratnika. Tako »preoblikovani« spomenik je svečano otkriven na prostranom trgu, »stjecištu više ulica« piše Bela Duranci. To se dogodilo 1925. godine na tadašnjem trgu Vojvode Putnika pred zgradom divizijskog štaba. Nekadašnji veliki kompleks vojarne doživio je veliko razaranje prilikom engleskog bombardiranja kolodvora. Oštećeni spomenik je dugo vrijeme tavorio pokraj benzinske crpke, podignute na Puškinovom trgu. Odatle je sklonjen, »smješten u krug Kamenorezačke zadruge, odakle je premješten u dvorište Gradskog muzeja«, tvrdi Duranci. Restaurirani spomenik je postavljen na drugoj lokaciji 1993. godine u park trga Lazara Nešića ispred sadašnje srednje škole.

 

Obezglavljeni »car«

 

Nekoliko godina nakon podizanja »redefiniranog spomenika« osloboditeljima, 1927. godine na trgu ispred Gradske kuće podignut je spomenik »kontroverznom, lažnom caru Jovanu Nenadu Crnom«, (tvrdi dalje Duranci) ne baš najuspješniji rad Petra Palavičinina. Ovoj kompoziciji prethodio je u blizini podignut obelisk na »sjećanje bitke kod Kaponje«. Kada je formirana Kraljevina SHS, ptica turul (stepski sokol) je skinuta i ovaj spomenik je također postao simbol oslobođenja na koji je »Srpska dobrotvorna ženska zadruga« svake godine polagala vijenac. Novi gospodari grada to nisu trpjeli, obelisk su srušili i u blizini podigli spomenuti spomenik, koji pak 1941. godine nije trpjela mađarska vlast i srušila je ovaj spomenik obezglavljenjem tri kipa na njoj. Rekonstruiran i novopostavljen je 1991. godine, opet na drugoj lokaciji, jer je na prvobitnoj u međuvremenu podignuta zelena fontana. Sudbinu ove fontane i spomenika sv. Florijanu zasad ne znamo. Možda će i oni postati mobilni.