Mlin u Tavankutu stameno stoji i svojom veličinom i izgledom i dalje privlači pažnju; učini se kako je bio okružen samo lijepim događanjima i odgovarajućom pažnjom. A nije. Sudbina mlina i sad je neizvjesna, što se u povijesti već događalo.

Stariji Tavankućani zovu ga Slobodin mlin, a mlađi već ne. Ono starinsko ime nije slučajno sačuvano u sjećanjima, nastalo je po prvom vlasniku i graditelju ovog impozantnog objekta, a pamti se u selu u nešto izmijenjenoj verziji. Naime, tvorac tog mlina bio je Antun Svoboda. Srećom su podaci o ovom industrijalcu iz prošlosti dijelom sačuvani u knjizi Stevana Mačkovića Industrija i industrijalci Subotice (1918. – 1941.), jer, po svemu sudeći, potomaka u Subotici više nema: »I u okolnim mjestima (izvan Subotice) radili su mlinovi, većinom manjeg kapaciteta, pretežno za potrebe lokalnog stanovništva. Tako je Antun Svoboda (Szvoboda Antal) držao dva mlina u Bajmoku i jedan u Tavankutu… Mlin u Tavankutu je izgrađen 1929./30. godine. Radio je na ‘ušur’. U tom mlinu imao je 1939. godine 17 uposlenih radnika, uložen kapital od 470.000 dinara, a maksimalni kapacitet je iznosio 120 mtc…«. Grad ga je u to vrijeme smatrao vrsnim stručnjakom i uspješnim u vođenju svojih mlinskih poduzeća.

Mlin je u novijoj povijesti u prvo vrijeme radio u okviru Peščare Skenderovo, a potom u tranziciji privatiziran. Njegov rad obustavljen je u prvim godinama novog milenija. Ranije, dok je još bio u društvenom vlasništvu, bilo je ideja o prenamjeni ovog čvrsto građenog zdanja u hotel.

Iza mlina, na uzvišici, postoji i etnološki značajna lokacija – tu su žitne jame ukopane u zemlji, moguće jedinstvene u okruženju. Bilo bi ih važno označiti i sačuvati. 

Na razglednici iz prošlog stoljeća prikazan je Tavankut 70-ih godina.