Europa je u posljednje vrijeme ponovo u »pokretu«. Naravno, tu ne mislim prvenstveno na zasad nezaustavljivi pokret migranata k najbogatijim zemljama Starog kontinenta, nego prije svega na razne društvene pokrete, koji »potresaju« pojedine države. Sve je počelo Brexitom, kada su stanovnici Velike Britanije, istina tijesnom većinom, odlučili istupiti iz EU. Zasad su Škotska i Sjeverna Irska, koje u okviru Kraljevstva imaju svoju autonomiju i parlamente, najavili referendum o tome da žele ostati u okviru EU (jer smatraju da će od toga imati veću korist). U ovoj krizi zasad vlada pat pozicija, jer na »tvrdi brexit« EU odgovara »tvrdim uvjetima istupanja«. Nakon izbora u Austriji i Češkoj mnogi analitičari smatraju da će antimigrantski pokret srednjo i istočnoeuropskih država dobiti veću snagu u »borbi s Bruxellesom i njenom birokracijom« koja pak forsira politiku prihvaćanja migranata i njenu »pravednu raspodjelu«. Zasad i u ovom konfliktu vlada neka vrsta primirja. U dvije značajne članice EU nedavno su održani referendumi, prvi u Španjolskoj u kojoj je najbogatija autonomna komuna (comunidad autonómia) Katalonija, usprkos zabrani, održala referendum o istupanju iz Španjolske. Posljednjeg tjedna i u Italiji u dvije, opet najbogatije, regije zemlje u Venettu i Lombardiji stanovnici su velikom većinom glasovali za veći stupanj (financijske) autonomije. U našoj lijepoj domovini (zasad) je katalanski referendum izazvao veću političku pažnju i Premijerka i Predsjednik namjeravali su rukovodećima u EU uputiti pismo o »dvostrukim aršinima« te institucije, uspoređujući slučaj Katalonije i Kosova. Koliko znam, pismo nije poslano (vrlo pametno), ali zato je održana vojna parada povodom oslobođenja Beograda, gdje je naš vodeći lider nagovijestio kako želi da budemo regionalna, ali miroljubiva vojna sila, koja će na svaki vojni napad odlučno i energično odgovoriti.
Slučaj Katalonije
Katalonija je bila jedna od najstarijih feudalnih država na tlu današnje Španjolske, grofovija Katalonija osnovana je 847. godine i izdvojila se iz Franačkog carstva. Prvi parlament je sazvan 1283. godine, a njena žuto-crvena zastava je najstarija na kontinentu. Preko dinastičkog braka postala je dio Aragonije i kao takva ušla je u savez kraljevstva Aragonije i Kastilije koju smatraju pretečom moderne španjolske države. U Barceloni je 1450. godine osnovano sveučilište. Prvenstveni prihod poticao je od trgovine, kasnije se razvila tekstilna manufaktura, u moderno vrijeme i ostala industrija. Pomoću Francuza 1641. godine osnovana je samostalna država Katalonija. U vihoru španjolskog građanskog rata, Katalonija (Estat Katalé) postala je prva (zasad i posljednja anarhistička država), koja je stala uz centralnu socijalističku vladu, zahvaljujući snažnom radničkom sindikatu CNT (Confederacion Nacional del Trabajo) koja je 1918. imala već 250.000 članova. Njena naoružana milicija je pobijedila i zaustavila snage generala Francisca Franca u bitci kod rijeke Ebro. Nakon Francove pobjede, njegova diktatura je Kataloniji ukinula svaku samostalnost i katalonski jezik je (ponovo) zabranjen. Počevši od 1977. godine ponovo je uspostavljena autonomija i počela raditi katalonska vlada (Generalilitat de Catalunya). Kada je 2008. Španjolsku uhvatila gospodarska kriza, počela je tražiti veću samostalnost od cetralne vlasti koja se završila sadašnjim referendumom. Centralne vlasti zasad prijete »mirnom silom zakona«.
Katalonci u Vojvodini
Trenutna politička situacija u Kataloniji u meni budi sjećanja na početak devedesetih godina kada je ukinuta autonomija Vojvodine na sličan način kako se to planira u Španjolskoj. Zato nije slučajno da su u nekoliko vojvođanskih mjesta na zidove ispisani grafiti »Katalonija-Vojvodina«. Pošto više nismo najbogatija regija u Srbiji (Beograd nas je pretekao), »autonomaški pokret« je uspješno tiho ugušen, referendum recimo o većem financiranju Pokrajine zasad ne prijeti. Istina je i to da je obećani zakon o financiranju Pokrajine zaleđen, naša centralna vlada ima važnije poslove, npr. da jeftino kupi ruski vojni otpad. Postoji i jedna zanimljiva veza između naše pokrajine i Katalonije. Naime kralj Filip IV. je 1715. godine zabranio katalonski jezik i premjestio sveučilište. Dio nezadovoljnih Katalonaca zatražio je azil u Habsburškoj monarhiji. Dobili su dozvolu da se nasele u Banat, gdje je 1735. godine osnovana Nova Barcelona, koja je danas dio Zrenjanina. Preseljeno je oko 100 obitelji, koje su se potpuno asimilirale, samo poneko prezime čuva sjećanje na njih. Možda i nas »manjince« čeka ista sudbina!
